Popularna pseudopovijest: razotkrivanje tri najraširenija mita o holokaustu

„Igranje“ s poviješću ovisno o nečijim interesima nije nova pojava. Pseudopovijest jest izraz koji označava interpretaciju prošlosti koja se temelji na iskrivljenim, neutemeljenim ili selektivno odabranim povijesnim podacima.

Korištenje pseudopovijesti je gotovo uvijek motivirano suvremenim političkim, vjerskim ili osobnim planom. Njome se često iznose senzacionalne tvrdnje ili velike laži o povijesnim činjenicama koje bi zahtijevale neopravdanu reviziju povijesnih zapisa.

Pseudopovijest o holokaustu

Jedan od zapaženih primjera pseudopovijesti jest i poricanje holokausta, pojava koja je u 21. stoljeću uzela maha više nego ikada prije zahvaljujući digitalnim tehnologijama. Riječ je o obliku antisemitizma koji uključuje negiranje ili iskrivljavanje povijesnih činjenica o genocidu nad Židovima tijekom Drugog svjetskog rata.

Poricatelji holokausta često tvrde da nacističko „Konačno rješenje“ nije uključivalo istrebljenje Židova, da nisu postojali logori smrti i plinske komore te da je broj žrtava znatno manji od općeprihvaćenih šest milijuna. Neki idu toliko daleko da tvrde kako je holokaust izmišljen ili preuveličan u okviru židovske zavjere za postizanje vlastitih interesa. Naime, oni tvrde da je holokaust mit koji su izmislili saveznici, sovjetski komunisti i Židovi za vlastite ciljeve. Prema njihovoj "logici", saveznici su trebali "mit o holokaustu" kako bi opravdali okupaciju Njemačke 1945. godine i "strogo" procesuiranje nacističkih optuženika. Također, poricatelji tvrde da su Židovi trebali taj mit kako bi iznudili ogromne odštete od Njemačke i opravdali osnivanje Države Izrael. Oni vjeruju da postoji velika zavjera u kojoj sudjeluju pobjedničke sile Drugog svjetskog rata, Židovi i Izrael kako bi širili laži o holokaustu za vlastite interese.

Poricanje holokausta smatra se oblikom povijesnog revizionizma koji nema uporište u znanstvenim metodama i dokazima. Povjesničari i educirani stručnjaci jasno razlikuju legitimno preispitivanje povijesnih događaja od poricanja temeljenih na ideologiji ili mržnji prema Židovima.

Gotovo je nevjerojatno da unatoč opsežnoj dokumentaciji i zabilježenim svjedočanstvima preživjelih, poricanje holokausta i dalje postoji. Poricatelji koriste niz mitova kako bi „dokazali“ valjanost svojih tvrdnji. Te laži šire u tekstovima pseudoakademskih časopisa, antisemitskim i zavjereničkim internetskim stranicama i publikacijama te putem memova za privlačenje pažnje. Poricanje holokausta na internetu posebno je problematično zbog lakoće i brzine s kojom se takve dezinformacije mogu širiti. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje Prvi amandman Ustava osigurava slobodu govora, nije protuzakonito poricati holokaust ili širiti nacistički i antisemitski govor mržnje. Europske zemlje poput Njemačke i Francuske kriminalizirale su poricanje holokausta te zabranile nacističke i neonacističke publikacije. Internet je sada glavni izvor poricanja holokausta i glavno sredstvo regrutiranja članova za organizacije koje poriču holokaust.

Poricanje ovog povijesnog zločina ne samo da vrijeđa sjećanje na milijune žrtava, već potiče mržnju i netoleranciju. Stoga je važno educirati javnost o činjenicama holokausta i suprotstaviti se pokušajima njegovog poricanja ili iskrivljavanja.

Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, prenosimo članak o tri najraširenija pseudopovijesna mita s kojima se je pozabavio ADL (Anti-Defamation League).

Mit #1: Holokaust se nije dogodio jer ne postoji jedinstven „glavni plan“ za uništenje Židova.

Iako povijesni zapisi obiluju nacističkim dokumentima koji ilustriraju nacističke napore uložene u uništenje Židova u Europi, poricatelji holokausta tvrde da je očito riječ o izmišljotini jer nitko nije otkrio jedan dokument ili glavni plan koji službeno i sveobuhvatno opisuje detalje njihovog programa istrebljenja. Ovaj mit otkriva temeljno pogrešan pristup povijesti tog razdoblja.

Što kažu poricatelji?

• „U stvari, takvo zastrašujuće kriminalno djelo, koje su navodno osmislili, naredili, organizirali i izvršili Nijemci, zahtijevalo bi nalog, plan, upute, proračun… Takav čin, proveden tijekom nekoliko godina na cijelom kontinentu, a koji je uzrokovao smrt milijuna žrtava, ostavilo bi poplavu dokumentarnih dokaza.” (Robert Faurisson, „The Victories of Revisionism“)
• „Nacističko 'Konačno rješenje' bio je plan prisilnog uklanjanja, ponekad čak i okrutnim i brutalnim sredstvima, svih Židova iz Europe. Bio je to plan etničkog čišćenja, ali ne i totalnog masovnog istrebljenja... Ako je plan za ubojstvo Židova bio službena politika, tada bismo trebali očekivati da će postojati dokumentarni dokazi tog ubilačkog glavnog plana u tonama nacističkih dokumenata koje su saveznici zaplijenili na kraju Drugog svjetskog rata.” (Paul Grubach, „The ‘Final Solution of the Jewish Question,’“ CODOH, 2007)

Činjenice

Nedostatak „glavnog dokumenta“ ne znači da se genocid europskih Židova nije dogodio. „Konačno rješenje“ — nacistički sveobuhvatni plan za ubojstvo svih europskih Židova — bilo je, kako navodi Enciklopedija Holokausta, „kulminacija dugotrajne evolucije nacističke politike prema Židovima.“ Proces uništenja razvijao se postupno: sastojao se od tisuća zapovijedi, nekih pisanih, a nekih usmenih.

Razvoj i provedbu ovog procesa nadzirali su i usmjeravali najviši slojevi nacističkog vodstva, uključujući Heinricha Himmlera, Reinharda Heydricha, Adolfa Eichmanna, Hermanna Göringa i samog Adolfa Hitlera. Tijekom dva desetljeća prije Drugog svjetskog rata, Hitler je dosljedno razmatrao uništenje Židova. U pismu od 16. rujna 1919. napisao je da, iako „židovsko pitanje” zahtijeva „antisemitizam razuma” — koji se sastoji od sustavnih pravnih i političkih sankcija — „konačni cilj, međutim, mora ostati potpuno uklanjanje Židova.”

Tijekom 1920-ih, Hitler je tvrdio da je „židovsko pitanje” „ključni problem” njegove stranke i da će biti riješeno „s poznatom njemačkom temeljitošću do krajnje posljedice.” Preuzimanjem vlasti 1933., Hitlerovi rasni planovi počeli su se provoditi mjerama koje su sve više isključivale Židove iz njemačkog društva.

Dana 30. siječnja 1939., Hitler je upozorio da, ako židovski financijeri i boljševici započnu rat, „rezultat neće biti boljševička zemlja i tako pobjeda Židova, već uništenje židovske rase u Europi.” Nakon njemačke invazije na Poljsku 21. rujna 1939., Einsatzgruppen (mobilne jedinice za ubijanje koje su djelovale na okupiranim teritorijima) provele su naredbe o prisilnom premještanju poljskih Židova u geta, aludirajući na neodređeni „konačni cilj”.

"I još nešto želim reći na ovaj dan, koji bi mogao biti nezaboravan za druge, kao i za nas Nijemce: često sam bio prorok u svom životu i obično su me zbog toga ismijavali. U vrijeme moje borbe za vlast, poglavito se židovski narod smijao mojim proročanstvima da ću jednog dana u Njemačkoj preuzeti vodstvo države, a time i cijelog naroda, te da ću tada, između ostalog, donijeti i Židovski problem do rješenja. Vjerujem, međutim, da su se Židovi u Njemačkoj već ugušili u gromoglasnom smijehu tih dana.

Želim danas ponovno biti prorok: ako međunarodno financijsko židovstvo u Europi i izvan nje uspije ponovno gurnuti nacije u svjetski rat, rezultat neće biti boljševizacija svijeta i time pobjeda židovstva, nego uništenje židovske rase u Europi." 

(Adolf Hitler, govor održan u Reichtagu, 30. 01. 1939.)

U ljeto 1941., pripremajući se za njemačku invaziju na Rusiju, masovne akcije ubojstava, a koje su već prakticirane nad mentalno oboljelima i invalidima, postale su široko primjenjivane protiv Židova. Dana 31. srpnja, Heydrich je primio naredbe od Göringa da pripremi planove „za provedbu željenog konačnog rješenja židovskog pitanja” na svim područjima pod njemačkom okupacijom.

Kasnija svjedočanstva arhitekata Holokausta potvrđuju ove činjenice. Eichmann je, čekajući suđenje u Izraelu 1960., izjavio da mu je Heydrich u kolovozu 1941. rekao da je „Führer naredio fizičko istrebljenje Židova”. Rudolf Höss, zapovjednik Auschwitza, napisao je 1946. da mu je Himmler rekao: „Führer je naredio konačno rješenje židovskog pitanja... Odabrao sam logor Auschwitz za tu svrhu”.

Dana 20. siječnja 1942., Heydrich je sazvao konferenciju u Wannseeu kako bi se raspravilo i koordiniralo provođenje Konačnog rješenja. Eichmann je kasnije svjedočio na suđenju: „Ta su gospoda... razgovarala o temi sasvim otvoreno, sasvim drugačije od jezika koji sam kasnije morao koristiti u zapisima. Tijekom razgovora nisu nimalo birali riječi... govorili su o metodama ubijanja, o likvidaciji, o istrebljenju.”

Deset dana nakon konferencije, u govoru u Berlinskoj dvorani za sport, Hitler je izjavio: „Rezultat ovog rata bit će potpuno uništenje Židova... doći će čas kada će najzlobniji univerzalni neprijatelj svih vremena biti uništen, barem na tisuću godina”. Dana 24. veljače 1943., izjavio je: „Ova borba neće završiti uništenjem arijske rase, već istrebljenjem židovskog naroda u Europi”.

Obilje pisane dokumentacije, usmenih svjedočanstava, demografskih istraživanja i arheoloških dokaza pokazuje da zahtjev poricatelja holokausta za dokumentom koji bi iznio nacistički „glavni plan“ predstavlja namjerni pokušaj zamagljivanja istine.

Mit #2: Povjesničari Holokausta oslanjaju se na svjedočanstva preživjelih jer ne postoji objektivna dokumentacija koja dokazuje nacistički genocid 

Još jedna česta tvrdnja poricatelja Holokausta, koji sebe često nazivaju „revizionistima,“ odnosi se na ono što opisuju kao nedostatak „objektivne“ dokumentacije koja dokazuje činjenice o Holokaustu te oslanjanje povjesničara na, prema njima, pristrana i slabo zapamćena svjedočanstva preživjelih. Poricatelji se fokusiraju na najsitnije detalje svjedočanstava preživjelih kako bi pokušali osporiti njihove iskaze — i sam Holokaust — u cjelini.

Što kažu poricatelji?

• „Neizbježno je da se, kada netko preispituje genocid nad europskim Židovima, svjedočanstva očevidaca koriste kao dokaz da se genocid dogodio… Svjedočanstva očevidaca o priči Holokausta pokazala su se kao krajnje nepouzdana i neučinkovita u dokazivanju njene valjanosti”. (John Wear, „Eyewitness Testimony to the Genocide of European Jewry“, Inconvenient History Journal, Vol. 12 No. 1, 2020) 
• „Mislim da mnogi preživjeli Holokausta nisu znali ništa o tome što se dogodilo tijekom tog razdoblja osim što su sami bili u logoru, radnom logoru ili nečemu sličnom. Filmovi iz Hollywooda prikazali su ono što su htjeli da svi vjeruju da se dogodilo ovdje. A onda ti preživjeli Holokausta gledaju te filmove i vjeruju u ono što vide u filmu, pa to uključuju u svoj život… mogu pisati knjige i biti intervjuirani, odlaziti u škole ili gdje god, govoreći svoje gluposti o [Holokaustu]”. (Jim Rizoli, Bitchute video, kolovoz 2022.) 

Činjenice

Nijemci su iza sebe ostavili obilje dokumentacije i svjedočanstava o događajima Drugog svjetskog rata, a nijedan ozbiljan povjesničar nije se oslanjao isključivo na svjedočanstva preživjelih kao konačnu riječ o povijesti Holokausta. 

Kao što je Lucy Dawidowicz napisala u predgovoru svoje autoritativne knjige „The War Against the Jews 1933-1945“: „Njemački dokumenti koje su saveznici zaplijenili na kraju rata pružili su neusporediv povijesni zapis, koji je, s obzirom na opseg i dostupnost, jedinstven u povijesti znanstvenog istraživanja… Nacionalni arhiv i Američka povijesna udruga zajednički su objavili 67 svezaka vodiča za njemačke dokumente mikrofilmirane u Aleksandriji, VA. Za svoje istraživanje ograničila sam se uglavnom na objavljene njemačke dokumente”. 

Autorica navodi 303 objavljena izvora, ne uključujući časopise, koji dokumentiraju zaključke njezina istraživanja. Među tim izvorima su i spisi prepoznatljivih nacističkih političkih vođa poput Adolfa Hitlera, Heinricha Himmlera, Rudolfa Hössa i Alfreda Rosenberga. 

Slično tome, kako je Raul Hilberg napisao u svom opsežnom izdanju „The Destruction of the European Jews“, „između 1933. i 1945. javne službe i korporativni subjekti nacističke Njemačke proizveli su velik volumen korespondencije. Neki od tih dokumenata uništeni su tijekom savezničkih bombardiranja, a mnogi su sustavno spaljeni tijekom povlačenja ili u iščekivanju predaje. Ipak, nagomilan papirnati trag njemačke birokracije bio je dovoljno opsežan da preživi u značajnim količinama, a čak su i osjetljivi spisi ostali”. Iz tih se primarnih izvora u velikoj mjeri sastavlja povijest Holokausta. 

Noviji čimbenik u ovom procesu rekonstruiranja povijesnog zapisa bila je dodatna dostupnost brojnih dokumenata iz bivšeg Sovjetskog Saveza, od kojih su mnogi bili zanemareni ili zatajeni nakon što ih je Crvena armija zaplijenila na kraju rata. Osim rada znanstvenika, primarni izvori koji potvrđuju povijesni zapis Holokausta također su sve dostupniji široj javnosti zahvaljujući povećanim naporima digitalizacije brojnih svjetskih velikih arhivskih institucija. 

S obzirom na opsežnost i složenost događaja koji čine Holokaust, izvjesno je da će se preinake pojedinih detalja u ovoj povijesti nastaviti još niz godina. Međutim, jednako je izvjesno da će te preinake samo potvrditi veličinu Holokausta, umjesto da ga, kao što bi to „revizionisti” htjeli, dovedu u pitanje.

Mit #3: Spomen-ploče u Auschwitzu dokazuju da je brojka od šest milijuna pogrešna 

Još jedan mit koji koriste poricatelji Holokausta, nastojeći „opovrgnuti“ povijesnu činjenicu da je tijekom Holokausta ubijeno šest milijuna Židova, tvrdi da spomen-ploče postavljene u zloglasnom kompleksu koncentracijskog i logora smrti Auschwitz pokazuju da je ta brojka znatno pretjerana. Te tvrdnje, međutim, počivaju na namjernom iskrivljavanju povijesti i konteksta brojeva navedenih na tim pločama. 

Auschwitz, najveći kompleks nacističkih logora smrti tijekom Drugog svjetskog rata, igrao je ključnu ulogu u provedbi nacističkog smrtonosnog „konačnog rješenja”. Nakon što su ruski vojnici oslobodili logor 1945. godine, sovjetska istraga zaključila je da je tijekom rata u Auschwitzu poginulo četiri milijuna ljudi. Taj je broj predstavljen tijekom suđenja bivšim nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu i ovjekovječen na velikoj ploči postavljenoj na prostoru zloglasnog logora kada je poljska vlada 1947. Auschwitz pretvorila u muzej.

Godine 1990. ploča je uklonjena. Povjesničar muzeja, Franciszek Piper, objavio je da je broj žrtava u Auschwitzu oko 1,5 milijuna, a ne četiri milijuna. Na kraju je postavljena nova ploča s nižim brojkama. 

Poricatelji tvrde da informacije na novoj ploči i priznanje prijašnje pogreške predstavljaju „dokaz“ da su činjenice o Holokaustu pretjerane. Navode da bi smanjenje broja žrtava Auschwitza na 1,5 milijuna trebalo rezultirati odgovarajućim smanjenjem ukupne brojke od šest milijuna na 3,5 milijuna. 

Što kažu poricatelji?

• „Auschwitz je ključan za legendu o Holokaustu. Ako se može dokazati da službene priče koje smo čuli o Auschwitzu nisu istinite, cijela struktura Holokausta na kraju se mora raspasti… Povijesne knjige desetljećima su tvrdile da je od 6 milijuna Židova koji su poginuli tijekom Holokausta, 4 milijuna poginulo upravo u Auschwitzu. Stoga, ako su nove činjenice točne, stvaran ukupni broj židovskih žrtava Holokausta mora biti znatno manji od često spominjane brojke od 6 milijuna. Jednostavno rečeno: oduzmite bivših 4 milijuna Židova ubijenih u Auschwitzu od popularnih 6 milijuna i ostaju 2 milijuna mrtvih Židova. Jednostavna matematika – i doista kontroverzan zaključak”. (Michael Collins Piper, „Auschwitz: The Final Count“, The Barnes Review (vol. 5 no. 5), 1999) 
• „Samo je Židov pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Njegova mu je pobjeda omogućila da iznese lažnu tvrdnju da je ubijeno šest milijuna Židova. To je laž, i to velika. Ploča u Auschwitzu izvorno je tvrdila da su tamo ubijena 4 milijuna. Danas ta ploča kaže 1,5 milijuna. Nikakva korekcija nije učinjena u službenoj brojci od šest milijuna… I dalje preuveličavaju broj smrti, ali što se dogodilo s tih 2,5 milijuna? Ploče postoje. Postoje fotografije istih. ŠTO SE DOGODILO S TIH 2,5 MILIJUNA LJUDI?… Jednostavna činjenica je da je 'šest milijuna Židova ubijenih od strane nacista' velika laž”. (Alex Linder, „Interview with Contentious Times“, Vanguard News Network, 2005) 

„Godinama su se brojke o 'mrtvima' u Auschwitzu drastično mijenjale. Jedva da itko više može održati laž dosljednom… Odaberite svoj omiljeni broj – činjenice nisu bitne, istina nije bitna, smrtni listovi nisu bitni za promicatelje i lažljivce holokausta! Protunjemačka propaganda jedino je što se čini važnim u ovom reketu!” (Ernst Zundel, Zundelsite) 

Činjenice

Tvrdnje poricatelja holokausta o broju žrtava u Auschwitzu i Holokaustu općenito zanemaruju ključne činjenice o postavljanju i izmjeni memorijalnih ploča. 

Prvotna brojka od četiri milijuna, ugravirana na pločama u Auschwitzu, bila je izvještaj Sovjetskog Saveza i općenito prihvaćena u zemljama pod sovjetskom kontrolom, uključujući Poljsku, sve do 1990-ih. Međutim, zapadni su znanstvenici tu brojku već dugo odbacivali kao antisovjetsku propagandu koja nije podržana dokazima, procjenjujući ukupan broj žrtava Auschwitza između jednog i dva milijuna. Ti su isti zapadni znanstvenici prvotno procijenili da je ukupan broj Židova ubijenih u holokaustu otprilike šest milijuna.

Kada je Muzej Auschwitz-Birkenau početkom 1990-ih službeno odbacio brojku od četiri milijuna (nakon što je Poljska izašla iz komunizma 1989.), odbacio je brojku koju su mnogi znanstvenici već desetljećima prije toga smatrali netočnom. Priznavanjem da je broj žrtava u logoru između 1,1 i 1,5 milijuna, muzej je zapravo potvrdio statistiku koja je pomogla zapadnim znanstvenicima da dođu do procjene o šest milijuna izgubljenih života. 

Početkom 1990-ih, nekoliko velikih novina i agencija, uključujući New York Times, Washington Post i Chicago Tribune, izvještavalo je o odluci muzeja da odbaci brojku od četiri milijuna. Svi su naveli da je ta brojka bila proizvod sovjetske propagande te da je muzej njenim odbacivanjem zakoračio u područje objektivnog istraživanja holokausta.