Život u doba mržnje: bijes i mržnja nisu sinonimi

Zašto ljudi mrze Židove? To je pitanje, spominjali su mediji nakon njegove smrti, često postavljao Ozzy Osbourne svojoj supruzi Sharon, zbunjen naglim porastom antisemitizma koji je počeo nekontrolirano bujati i prije posljednjeg rata u Gazi. No isto pitanje postavljeno je u više navrata i nama – od kuda ta generalizirana mržnja prema Židovima? To nije samo bijes ili žestoko neslaganje s politikom i ratnim djelovanjima trenutnog vodstva Izraela, iako i toga itekako ima (podijeljenost postoji i u samom Izraelu). Govorimo o mržnji čiji korijeni sežu puno dalje od 7. listopada 2023., dalje od Gaze i Palestine, a koja je doslovno preplavila društvene mreže i širi se na ulice zastrašujućom brzinom. Ta mržnja nosi naziv antisemitizam, iako postoji daleko dulje od samog pojma „antisemitizam“ koji je skovao 1879. godine njemački agitator Wilhelm Marr kako bi označio antižidovske kampanje koje su se u to vrijeme vodile u srednjoj Europi.

No dobro je ponajprije definirati mržnju kao emociju te krenuti od šireg pitanja – zašto ljudi općenito mrze?

Što je mržnja?

Mržnja, objašnjava se na stranicama Zagrebačkog psihološkog društva, jedan je od najrazornijih osjećaja u ljudskoj povijesti. Istraživači je opisuju kao emocionalni stav, sindrom, generaliziranu ljutnju ili poriv da se obezvrijedi druga osoba ili skupina.

Iako je složena poput svih emocija, u psihologiji se relativno rijetko proučava jer se ne smatra „uobičajenom“ emocijom, a sudionici istraživanja, često studenti, često tvrde da je nisu nikada iskusili. Ipak, porast mržnje u društvima širom svijeta – tzv. kultura mržnje – pokazuje koliko ona može štetiti zdravlju pojedinca i zajednice.

Mržnja se javlja kada osobu, grupu ili situaciju doživljavamo kao negativnu, nemoralnu, opasnu ili zlu. Slična je drugim neugodnim emocijama, ali se razlikuje po načinu na koji procjenjujemo ono što mrzimo i kako na to reagiramo.

Razlika između bijesa i mržnje

Velika je razlika između ljutnje, odnosno bijesa i mržnje. Ljutnja nastaje kada vjerujemo da se ponašanje ili situacija mogu promijeniti (npr. „ponaša se bezobzirno“). No mržnja se javlja kada mislimo da su negativne osobine urođene i trajne (npr. „on je bezobziran i zao“).

Ljutnja je privremena, često reaktivna emocija potaknuta percipiranom nepravdom ili frustracijom, dok je mržnja intenzivniji, uporniji i često dehumanizirajući osjećaj odbojnosti ili neprijateljstva. U osnovi, ljutnja je prolazna emocija, dok je mržnja dublje ukorijenjen i potencijalno destruktivan osjećaj.

Osjećaj nemoći i uvjerenje da se ništa ne može promijeniti, ključni su okidači mržnje, a posljedice su razorne. Mržnja uključuje želju da se naudi izvoru mržnje ili ga se uništi – mentalno (ponižavanje), društveno (isključivanje), fizički (nasilje, ubojstvo) ili simbolički (uništavanje simbola, paljenje zastava).

Kultura mržnje: mržnja kao društveni obrazac

Kad se govori o „kulturi mržnje“, misli se na društvenu ili političku klimu u kojoj je mržnja prema određenim skupinama, idejama ili pojedincima normalizirana, poticana ili sustavno održavana.

To znači da mržnja prestaje biti izoliran osobni osjećaj te postaje društveni obrazac – ugrađena u javni govor, medije, političke poruke, pa čak i u svakodnevne međuljudske odnose.

U praksi se kultura mržnje prepoznaje po:

• stereotipima i dehumanizaciji (prikazivanje drugih kao manje vrijednih ili opasnih),
• kolektivnoj generalizaciji krivnje (osuda cijele skupine zbog postupaka pojedinaca),
• stalnom govoru o „oni protiv nas“ ili „mi protiv njih“ (polarizacija društva),
• prihvaćanju nasilja ili diskriminacije kao „opravdanog“ načina rješavanja sukoba,
• medijskim i političkim narativima koji raspiruju nepovjerenje i predrasude.

Drugim riječima, kultura mržnje nije samo postojanje mržnje među ljudima, nego društveno okruženje koje ju hrani i potiče, često pod krinkom obrane identiteta, sigurnosti ili „naših vrijednosti“.

I da budemo sasvim jasni - kultura mržnje u suvremenom smislu nije usmjerena samo na jednu skupinu (npr. Židove), nego na bilo koju društvenu, etničku, vjersku, političku ili ideološku skupinu koja se u određenom okruženju percipira kao prijetnja ili „neprijatelj“.

Ciljevi mržnje tako se mijenjaju ovisno o vremenu, mjestu i društvenom kontekstu, ali najčešće obuhvaćaju etničke, rasne i vjerske skupine (tu bi se ubrojio i antisemitizam, ali i rasizam, antiromske predrasude, islamofobija i drugi), političke i ideološke skupine, migrante i izbjeglice, seksualne i rodne manjine, određene profesije (npr. novinari, policajci, bogataši…) i druge.

U kulturi mržnje meta može biti gotovo bilo tko, sve dok se uspije stvoriti javni narativ da „ta skupina“ ugrožava „nas“ ili „naš način života“.

Zločini iz mržnje i govor mržnje

Kada je riječ o mržnji i kulturi mržnje, svakako treba spomenuti i zločine iz mržnje i govor mržnje pa vas ovom prilikom upućujemo da posjetite online vodič kroz ljudska prava iz kojeg ćemo preuzeti kratke definicije.

Svi imamo pravo na život u kojem nismo izloženi zločinima iz mržnje i govoru mržnje, ističu u Vodiču. Nažalost, djela i govor motivirani mržnjom svakodnevna su pojava, a počiniti ih mogu i privatne osobe i javni dužnosnici. Zato je važno moći prepoznati zločine iz mržnje i govor mržnje te znati kako zaštititi svoja prava.

Govor mržnje i zločini iz mržnje dijele neka obilježja, odnosno motivirani su mržnjom ili netolerancijom prema pojedincima ili skupinama na temelju određenih karakteristika.

Govor mržnje potiče mržnju ili nasilje prema pojedincima ili grupama na temelju određenih karakteristika i protivan je temeljnim vrijednostima demokratskog društva. Poziva ili opravdava netoleranciju prema određenim ljudima na temelju ideje da bi ih trebalo tretirati nepovoljnije zbog određenih osobina. Dakle, govor mržnje nije zaštićen slobodom izražavanja i kazneno je djelo koje se može zakonom spriječiti ili kazniti.

Kao primjer su na portalu naveli: „Grupa ljudi održala je neodobreni javni skup u blizini lokalne crkve, a okupljeni su izvikivali uvrede usmjerene prema kršćanima“. Isti primjer slobodno primijenite na sinagoge i džamije.

Zločini iz mržnje kaznena su djela motivirana predrasudama prema određenim skupinama u društvu. Od drugih kaznenih djela razlikuje ih motiv mržnje.

Primjer: „Netko je provalio i uništio stan gej para. Počinitelj je ostavio poruku s homofobnim uvredama“.

Duga povijest mržnje prema Židovima

Ljudi, općenito govoreći, mrze iz raznih razloga; često zbog straha od nepoznatog i neznanja, zbog predrasuda, osjećaja prijetnje ili nesigurnosti. To može biti ukorijenjeno u osobnim iskustvima, društvenim utjecajima ili psihološkim čimbenicima.

Mržnja prema Židovima ima vrlo dugu povijest i nikada nije sasvim nestala – zato je ponekad i zovu „najdulja mržnja“. Nakon toliko tisućljeća nekako se je izgubio trag kada, kako i zašto je to počelo. Zašto baš Židovi? Naravno, mrzilo se je i druge kroz povijest, no malo je onih koji se mogu „pohvaliti“ s tisućama godina postojanja i – mržnje.

Iako se kao začetci suvremenog antisemitizma često spominju križarski ratovi i klevete koje su se u to doba intenzivno širile, njegovi korijeni sežu u pretkršćansko doba, posebno u helenistički i rimski svijet koji nije podnosio nikog drugačijeg, ali i u ranije susrete s okolnim narodima u Mezopotamiji, Egiptu i Perziji. Jedan od najranijih poznatih primjera anti-judaizma tako dolazi iz helenističkog Egipta, a posebno iz pera egipatskih i grčkih autora.

Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr. n. e., pisao je o Židovima kao o potomcima „nečistih“ ljudi koje su Egipćani protjerali. U njegovoj verziji, Mojsije nije osloboditelj, nego vođa buntovnika, što bi se i moglo očekivati ako nam je poznata priča o izlasku iz Egipta. Slično tome, Apion, aleksandrijski učenjak iz 1. stoljeća pr.n.e., širio je neistinite tvrdnje o židovskim običajima, uključujući optužbe za ritualna ubojstva iz kojih je očito kasnije i proizašla krvna kleveta  (povjesničar Flavije Josip oštro mu je odgovorio u svom djelu „Protiv Apiona“, jednom od najvažnijih djela u obrani židovske vjere u antici).

Šestero djece ubijeno u Regensburgu, iz djela Bavaria Sancta: Život i mučeništvo svetih muškaraca i žena (svezak III), Foto: Wikimedia

Mržnja se je nastavila širiti kroz stoljeća. Nakon što je u 1. st. došlo do raskida između Židova i ranih kršćana, Židovi su optuženi za „bogoubojstvo“. Crkveni oci, poput Ivana Zlatoustog (5. st.) pišu o Židovima kao o „ubojicama Krista“ i „sotonskom narodu“. Prvi križarski pohod u 11. stoljeću obilježen je i pogromima nad Židovima u Porajnju, a u 12. je stoljeću po prvi put i dokumentirana ranije spomenuta krvna kleveta. Naime, godine 1144. u engleskom gradu Norwichu je pronađeno tijelo ubijenog 12-godišnjeg dječaka Williama. Njegova smrt nije bila objašnjena i nije bilo dokaza koji bi povezivali Židove s tim zločinom. Međutim, otprilike četiri godine kasnije, redovnik Thomas iz Monmoutha posjetio je Norwich te je ubrzo tvrdio da su Židovi iz grada mučili i ubili Williama. Optužbe za ritualna ubojstva djece brzo su se proširile diljem zemlje te je do danas zadržana jedna od najstrašnijih teorija zavjere da Židovi koriste krv ubijene kršćanske djece u pripremi beskvasnog kruha za blagdan Pesah.

Laži o Židovima množile su se kroz povijest kad god je kome zatrebao „žrtveni jarac“ za neko zlo. Tako su, primjerice, u doba kuge bili optuženi za širenje bolesti trovanjem bunara, kao što su 2020. krenule priče da Židovi zarađuju na koronavirusu i pandemiji. O tome da su sami izmislili i skrivili holokaust da i ne govorimo, a posebice je popularan mit o komunističkim Židovima koji su bili odgovorni i za holodomor (pa i sam Staljin je, isticali su, bio Židov, iako za tu tvrdnju nema nikakvih dokaza).

Mržnja prema Židovima nije ostala samo na riječima te su se tim lažima opravdavali pogromi koji su odnosili tisuće života, a u nekima bi nestajale cijele zajednice. Samo u holokaustu je život izgubilo oko šest milijuna Židova, broj koji danas teoretičari zavjera nastoje svim silama osporiti i umanjiti.

Mržnja ne počinje nasiljem

Mržnja, neovisno o tome na koga je usmjerena, jest strašna, doista razorna emocija. Mržnja prema Židovima – antisemitizam – nije rezultat jedne politike, jednog naroda ili jednog trenutka u povijesti. To je duboko ukorijenjena i povijesno uporna pojava koja nadilazi konkretne događaje i granice.

U društvu koje je snažno polarizirano na desne i lijeve, „naše“ i „vaše“, koje sve više prihvaća jezik mržnje kao nešto normalno, važno je podsjetiti da nijedna mržnja ne počinje nasiljem – ona počinje riječima, stereotipima, dezinformacijama i neznanjem. Upravo je zato ključno mržnju razumjeti, prepoznati i na vrijeme reagirati na govor mržnje, prije nego što postane smrtonosan.

Vrlo je zamagljena granica između bijesa prema Izraelu i generalizirane mržnje prema Židovima, stoga je dobro zapitati se koliko jednostavno (i „logično“) prihvaćate širenje antisemitizma diljem svijeta kao odgovarajuću i prihvatljivu „kaznu“.