Antijudaizam i antisemitizam: od povijesnih korijena do suvremenih oblika mržnje

Antijudaizam i antisemitizam rašireni su i danas u obliku raznih dezinformacija koje CEA prati kroz projekt Detektor.

Bruno Šagi, povjesničar i član Izvršnog odbora Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), ukratko opisuje što su antijudaizam i antisemitizam, a na kraju izvornog članka se navode preporuke za čitanje povezanih tema.

Povijesno iskustvo židovskog naroda, između ostalog, obilježeno je različitim oblicima neprijateljstva, nasilja, progona i diskriminacije. Kako bi se objasnila ta tvrdnja, potrebno je sagledati povezane pojave antijudaizma i antisemitizma. One su povezane zato što svaka od njih sadržava negiranje jednakosti Židova u društvu. U ovome je članku to kratko opisano.

Antijudaizam

Antijudaizam je neprijateljstvo prema Židovima temeljeno na religiji. Riječ je o najstarijem obliku mržnje prema Židovima, koji svoje nastajanje vuče u vrijeme (kasne) antike.

U kršćanskoj Europi, tijekom razdoblja srednjega vijeka, Židovi su stoljećima stigmatizirani kao „ubojice Krista“, kao oni koji su izazvali kugu, a postojale su i različite priče čiji su likovi bili Židovi, koji su u sklopu tih priča prikazivani vrlo negativno. Polemike izazvane religijom često su se prelijevale u društvenu praksu: Židovi su tako često bili prisiljeni živjeti u posebnim četvrtima, zabranjivano im se obnašati određene profesije, a događalo se i da su bili prisilno obraćani na kršćanstvo ili protjerivani iz zemalja, npr. u Engleskoj 1290., u Francuskoj 1394., u Španjolskoj 1492., itd., dok su u srednjem vijeku česte optužbe protiv Židova (npr. optužbe za navodne ritualne otmice i ubojstva kršćanske djece) dovele do nasilja i pogroma.

Jedan od najčešćih stereotipa o Židovima također je bio vezan uz religiju. Radi se o prikazu „Židova bankara“. Naime, u srednjem vijeku Katolička crkva je zabranila lihvu pa kršćani nisu smjeli naplaćivati kamate. S obzirom da se Židovi nisu oslanjali na tadašnja crkvena pravila, to im je otvorilo prostor za bankarstvo. Uz to, u mnogim europskim državama Židovi su bili isključeni iz cehova, posjedovanja zemlje i javnih službi pa su im malobrojna „zanimanja“ ostajala dostupnima. Na odabir „zanimanja“ mogli su utjecati i progoni, tako da su mnogi Židovi stabilno financijsko stanje najlakše osiguravali putem trgovine ili bankarstva.

Antisemitizam

Antisemitizam obuhvaća rasnu i političku mržnju prema Židovima. U 19. stoljeću, s pojavom nacionalizma i rasnih teorija, antijudaizam prelazi u od tada dominantniji antisemitizam.

Mržnja prema Židovima osjećala se u svakodnevnom životu, a ne samo u političkoj propagandi. Antisemitizam je Židove promatrao kao nepomirljivu rasnu, političku, društvenu i kulturnu prijetnju za društvo. Religija tako više nije bila u centru pozornosti. Židovi su, između ostalog, propagandno predstavljani kao paraziti koji uništavaju narode iznutra, kao odgovorni za socijalizam i kapitalizam, kao pokvareni bankari, kao oni koji žele zavladati cijelim svijetom, itd. Jedan od najpoznatijih primjera antisemitizma bila je Dreyfusova afera u Francuskoj 1894., kada je jedan Židov nepravedno optužen za veleizdaju, što je ustvari otkrilo ukorijenjenu netrpeljivost prema Židovima. Na drugoj strani Europe, u Ruskom Carstvu, tijekom 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća događali su se pogromi nad Židovima, često uz prešutnu potporu vlasti. Vrhunac antisemitizma bio je Holokaust. U sustavno planiranim procesima ubijeno je oko šest milijuna Židova. Holokaust je tako postao vrlo jasan dokaz da antisemitizam, ako se ne prepozna i ne zaustavi, vodi prema zločinima.

Plakat za izložbu održanu u Umjetničkom paviljonu 1942., Foto: Wikimedia

Anticionizam - suvremeni oblik antisemitizma

U atmosferi građenja nacija te progona i diskriminacije Židova tijekom 19. stoljeća pojavio se cionizam. Kao i mnogi europski nacionalni pokreti 19. stoljeća, cionizam je težio stvaranju vlastite nacionalne države. Ako se težnje drugih naroda za ujedinjenjem i stvaranjem države smatraju legitimnima, onda bi osporavanje legitimnosti cionizma značilo primjenu drugačijih standarda prema Židovima. Cionizam je, stoga, predstavljao pokušaj rješenja židovskog položaja kroz povratak u povijesnu domovinu i uspostavu samostalne židovske države. To je u 20. stoljeću ostvareno povijesno legitimnim i legalnim nastankom države Izrael.

Anticionizam je, prema tome, suvremeni oblik antisemitizma, koji napada židovsko pravo na nacionalnu državu, a samim time i židovsko pravo na samoobranu te samostalan položaj. Među poznatijim primjerima anticionizma svakako je Hamas charter (1988., kreirana od skupine Hamas) koja obuhvaća želju za uništenjem Izraela i koja sadrži genocidne namjere prema Židovima. Osim toga, Hamas charter sadržava jasne antisemitske stavove (naglašavanje da Židovi žele kontrolirati svijet, da Židovi kontroliraju medije, da Židovi neprijateljem smatraju islam, da Židovi potkopavaju društva u kojima su, da su Židovi osnovali društva kao što su Rotary klubovi, Lions klubovi, slobodni zidari i druge organizacije).

Radna definicija antisemitizma

Radnu definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA) su kao pravno neobvezujuću 2023. usvojili Vlada Republike Hrvatske i Sveučilište u Zagrebu. U spomenutoj Radnoj definiciji jasno je da su antisemitizam i anticionizam povezani u suvremenom antisemitizmu, što vidimo u dijelovima teksta gdje se spominje Izrael:

„Suvremeni primjeri antisemitizma u javnome životu, medijima, školama, radnim sredinama te vjerskome životu mogu biti sljedeći, uzevši u obzir cjelokupan kontekst, ali se ne moraju svoditi samo na:

• pozivanje, pomaganje ili opravdavanje ubijanja ili ugrožavanja Židova u ime radikalne ideologije ili ekstremističkih vjerskih stajališta;
• stvaranje lažnih, dehumaniziranih, demonizirajućih ili stereotipnih optužbi protiv Židova kao takvih ili Židova kao društvene skupine. Optužbe takvoga tipa su osobito (ali nisu i jedine!) mit o svjetskoj židovskoj uroti ili tvrdnje da Židovi vladaju medijima, ekonomijom, strukturama vlasti ili drugim društvenim institucijama;
• optuživanje Židova kao naroda da su odgovorni za stvarna ili izmišljena nedjela koje je počinio neki Židov kao pojedinac ili neka skupina Židova, ili čak za djela koje su počinili nežidovi;
• osporavanje činjenice, razmjera, mehanizama (primjerice plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata (holokaust);
• optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere holokausta;
• optuživanje židovskih građana neke zemlje da su lojalniji Izraelu nego vlastitoj državi ili da postoje navodni prioriteti Židova diljem svijeta koji su im važniji nego interesi njihovih vlastitih država;
• osporavanje Židovima pravo na samoopredjeljenje tvrdnjom da je postojanje Države Izrael rasističko po svom karakteru;
• primjenjivanje dvostrukih mjerila zahtjevima da se Izrael ističe ponašanjem koje se ne očekuje ni od jedne druge demokratske države;
• korištenje simbola i slika koji se povezuju s klasičnim antisemitizmom (primjerice tvrdnje da su Židovi ubili Isusa ili optužbe za ritualna ubojstva) kako bi se okarakterizirali Izrael ili Izraelci;
• uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom;
• smatranje da su Židovi kolektivno odgovorni za djela države Izraela.“

Umjesto zaključka

“Gotovo svi pisci koji se bave problemom antisemitizma nastojali su dokazati da su Židovi na ovaj ili onaj način svojim ponašanjem ili stavovima potaknuli antisemitizam. Čak i židovski autori i nežidovski protivnici antisemitizma dijele ovo mišljenje; oni također traže židovske greške koje tjeraju nežidove prema antisemitizmu. Ali ako bi se uzrok antisemitizma doista trebao tražiti u osobinama Židova, ta bi svojstva morala biti izvanredne vrline i zasluge koje bi Židove kvalificirale kao elitu čovječanstva. Ako su sami Židovi krivi što ih oni čiji je ideal vječni rat i krvoproliće, koji obožavaju nasilje i žele uništiti slobodu, smatraju najopasnijim protivnicima svojih nastojanja, to mora biti zato što su Židovi prvi među pobornicima slobode, pravde i miroljubive suradnje među narodima. Ako su političke stranke koje žele uništiti modernu civilizaciju i vratiti se barbarstvu antisemitizam stavile na vrh svojih programa, to znači da je civilizacija očito tvorevina Židova. Ništa se laskavije ne može reći o pojedincu ili grupi nego da smrtonosni neprijatelji civilizacije imaju opravdane razloge da ih progone.” Ludwig von Mises, Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata (1944.)

Izvor: CEA - Centar za javne politike i ekonomske analize