Izrael na biralištima: sutra se bira Knesset, ali ne i premijer

U Izraelu je sve spremno za možda najznačajnije izbore u novijoj povijesti te države. Odvijaju se u iznimno važnom trenutku za Izrael: to su prvi parlamentarni izbori nakon terorističkog napada 7. listopada 2023. godine i ratova koji su uslijedili, kako onih stvarnih, tako i onih virtualnih. Predizborne ankete istodobno daju naslutiti mogućnost da se na poziciji premijera države više neće nalaziti Benjamin Netanyahu.

Iako se imena vodećih stranaka te njihovih čelnika učestalo spominju u medijima, važno je znati kako izbori u Izraelu uopće funkcioniraju te zašto sutrašnji rezultat u kojem bi neka druga stranka osvojila više mandata od Likuda, stranke koju predvodi Netanyahu, ne mora odmah značiti da će Bibi izgubiti mjesto premijera. Naprotiv, zasad nije nemoguć ni scenarij prema kojem će se izbori morati ponoviti.

Glasa se za stranke, a ne za kandidate

Izrael ima parlamentarni sustav vlasti, a građani na izborima ne biraju izravno premijera, već sastav parlamenta, Knesseta, koji ima 120 zastupnika. Izbori se u pravilu održavaju svake četiri godine, ali do prijevremenih izbora može doći i ranije.

Izrael je jedna nacionalna izborna jedinica, što znači da nema izbornih okruga poput onih u kojima se u nekim drugim državama biraju lokalni zastupnici. Na glasačkom listiću birač označava jednu stranku. Svaka stranka prije izbora sastavlja svoju listu kandidata i određuje njihov redoslijed, primjerice kroz unutarstranačke izbore ili odlukom stranačkog vodstva.

Što treba znati o rezultatima?

Nakon prebrojavanja glasova, 120 zastupničkih mjesta raspodjeljuje se među strankama razmjerno broju osvojenih glasova. Primjerice, ako neka stranka dobije oko 20 posto glasova, dobit će približno 20 posto mjesta u Knessetu, odnosno oko 24 mandata. U Knesset tada ulazi prvih 24 kandidata s njezine izborne liste.

Vrlo je važno znati da izborni prag iznosi 3,25 posto. Dakle, da bi stranka uopće dobila zastupnike, mora osvojiti najmanje 3,25 posto svih važećih glasova na nacionalnoj razini, što znači otprilike četiri mandata. Stranke koje ostanu ispod praga ne sudjeluju u raspodjeli mandata. Upravo zato male stranke često nastoje ući u savez s drugim strankama ili se spojiti s većom strankom kako ne bi ostale ispod granice od 3,25 posto.

Zašto rezultat izbora nije isto što i izbor premijera?

Ovo je možda najvažnija stvar koju treba razumjeti kod izraelskih izbora, barem kada je riječ o prognozama o ostanku na vlasti ili odlasku Benjamina Netanyahua. Čak i ako jedna stranka, primjerice Likud, osvoji najviše mandata, to ne znači automatski da će njezin čelnik postati premijer.

Naime, većina u Knessetu podrazumijeva 61 od 120 zastupnika. U povijesti Izraela nijedna stranka nikada nije sama na izborima osvojila 61 ili više mandata. Zato se nakon izbora gotovo uvijek pregovara o formiranju koalicijske vlade.

Ako pregovori ne uspiju i vlada se ne uspije formirati, slijede daljnji pokušaji sastavljanja vlade, a tek ako ni oni ne uspiju, Knesset se raspušta i održavaju se novi izbori.

Drugim riječima, stranka može biti najveća stranka u Knessetu, a njezin čelnik ipak ne mora postati premijer. Ključno je pitanje: tko može okupiti dovoljnu parlamentarnu potporu za svoju vladu?

Trenutak u kojem predsjednik ima važnu ulogu

Predsjednik države u Izraelu nema ulogu kakvu ima predsjednik u predsjedničkim sustavima. On nije politički šef izvršne vlasti, a njegova je funkcija uglavnom ceremonijalna. Njegova najvažnija politička uloga očituje se upravo nakon parlamentarnih izbora, kada određuje kome će povjeriti mandat za sastavljanje vlade.

Naime, predsjednik nakon izbora razgovara s predstavnicima svih parlamentarnih skupina i na temelju tih konzultacija procjenjuje tko ima najveće izglede sastaviti vladu koja će dobiti povjerenje Knesseta. Mandat ne mora nužno dobiti čelnik stranke koja je osvojila najviše mandata.

Drugim riječima, čak i ako Likud sutra ne osvoji najviše mandata, predsjednik Isaac Herzog može povjeriti ulogu mandatara Benjaminu Netanyahuu ako procijeni da upravo on ima veće izglede okupiti potrebnu parlamentarnu potporu. Isto vrijedi i za Gadija Eisenkota ili bilo kojeg drugog zastupnika.

Odlučujuće vrijeme nakon izbora

Mandatar ima za sastavljanje vlade na raspolaganju 28 dana, uz mogućnost produljenja od još 14 dana. U tom razdoblju pregovara sa strankama koje bi trebale ući u koaliciju – dogovaraju se politički prioriteti, ministarska mjesta i druge pozicije. Ako mandatar uspije sastaviti vladu, predstavlja njezin sastav i program Knessetu, koji potom glasuje o povjerenju vladi kao cjelini.

Ako ne uspije, mandat može dobiti drugi političar koji također ima 28 dana za sastavljanje vlade, ali bez mogućnosti produljenja. No ako ni drugi pokušaj ne uspije, postoji i treća mogućnost: najmanje 61 zastupnik može u propisanom roku zatražiti od predsjednika da mandat povjeri zastupniku kojeg predlože. Taj treći mandatar ima 14 dana za sastavljanje vlade. Ne uspije li ni taj pokušaj, Knesset se raspušta i slijede novi izbori.

Sutrašnji su izbori stoga tek početak – do sastavljanja nove vlade, pa tako i odluke o premijeru, moglo bi proći više tjedana, a u krajnjem slučaju i gotovo tri mjeseca. Ne uspije li ni jedan od predviđenih pokušaja sastavljanja vlade, Izraelci će morati ponovno izaći na birališta.

Tko su glavni igrači?

Uoči izbora utrka se u osnovi svodi na dva glavna pretendenta na mjesto premijera – aktualnog premijera i čelnika Likuda Benjamina Netanyahua te bivšeg načelnika Glavnog stožera izraelske vojske Gadija Eisenkota, koji predvodi novu centrističku stranku Yashar!. Eisenkot je u posljednjim anketama uglavnom ispred Likuda, ali razlika između dviju najvećih stranaka nije velika. Iza njih se nalaze druge važne oporbene snage: savez B'Yachad, koji predvode bivši premijer Naftali Bennett i Yair Lapid, sekularni desni Yisrael Beiteinu Avigdora Liebermana te ljevičarski Demokrati Yaira Golana. Netanyahu, s druge strane, računa na potporu desnih, krajnje desnih i ultraortodoksnih stranaka, među kojima su Shas, Ujedinjeni judaizam Tore, Otzma Yehudit i Religijski cionizam.

No, tu dolazimo do ključnog problema: čak ni vodeća stranka ili blok zasad ne izgleda kao da može samostalno osigurati 61 mandat.

Posljednja anketa Times of Israel/Zman Yisrael daje Yasharu 23 mandata, a Likudu 21, dok bi dva glavna bloka prema toj projekciji imala po 51 mandat, dakle, deset manje od potrebne većine. I posljednja istraživanja izraelskih televizija pokazuju sličnu sliku: Yashar je u sva tri istraživanja najveća pojedinačna stranka, ali nijedan od glavnih blokova nema dovoljno mandata za samostalno formiranje vlade.

Posebno je zanimljivo da Eisenkot u nekim istraživanjima vodi i kada se biračima postavi izravno pitanje koga žele za premijera. U istraživanju objavljenom prošlog tjedna Eisenkot je dobio 49 posto potpore, a Netanyahu 41 posto.

No čak i ako se prognoze ostvare pa Eisenkotova stranka Yashar osvoji više mandata od Likuda, to ne znači automatski da će Eisenkot postati premijer. Njegov je pravi izazov okupiti dovoljno stranaka koje bi zajedno mogle prijeći granicu od 61 zastupnika.

Deseci tisuća Izraelaca putuju na glasanje

Još jedan važan faktor mogla bi biti izlaznost. U Izraelu pravo glasa ima oko 7,3 milijuna građana, a u ovako tijesnoj utrci i relativno male promjene u broju birača mogu utjecati na raspodjelu mandata.

Posebno je zanimljivo što se dio Izraelaca koji žive u inozemstvu ovih dana vratio u zemlju upravo zbog izbora. Naime, za razliku od mnogih drugih demokracija, Izrael velikoj većini svojih građana ne omogućuje glasanje u inozemstvu. Iznimke su uglavnom diplomati, određeni državni službenici i članovi njihovih obitelji. Ostali se moraju fizički vratiti u Izrael kako bi glasali.

Prema procjeni inicijative Fly&Vote, oko 67.000 Izraelaca koji žive u inozemstvu namjeravalo je doputovati u Izrael na izbore. Riječ je o procjeni temeljenoj na registracijama i dobrovoljnom istraživanju, a ne o službenom broju stvarno pristiglih birača. No prema podacima s aerodroma Ben Gurion, ovih je dana doista zabilježen neuobičajeno velik priljev putnika u Izrael u odnosu na broj onih koji iz zemlje odlaze.

U konačnici, upravo bi izlaznost mogla biti jedan od elemenata koji će odlučiti hoće li neka od stranaka prijeći izborni prag, koliko će mandata osvojiti pojedini blokovi te hoće li netko nakon izbora uspjeti složiti većinu.