Haskala: židovski prosvjetiteljski pokret koji je promijenio judaizam

Vrlo skraćena priča o židovskom društvu prije Haskale, glasila bi otprilike ovako; stoljećima su Židovi bili u velikoj mjeri izolirani od „vanjskog svijeta“, što zbog činjenice da su bili proganjani, napadani i neprihvaćeni u društvu, a što zbog načina života snažno usmjerenog na religiju i neodvojivog od židovskog zakona. Kada je riječ o Židovima u Europi, živjeli su u getima, podložni raznim pravnim, društvenim i gospodarskim ograničenjima. Nisu imali slobodu kretanja, vlasništva nad zemljom, nije im bilo dozvoljeno obavljanje većine zanimanja, pa su zapravo bili prisiljeni živjeti u zatvorenim, samoupravnim zajednicama unutar kojih su imali vlastite religijske vođe, škole i sudove. Učenje se je gotovo isključivo temeljilo na Talmudu i halahi, dok su filozofija, znanost i umjetnost bile marginalizirane ili se je na njih gledalo s nepovjerenjem. Izolacija je bila neminovna, a takvi uvjeti doveli su do neizbježne intelektualne i društvene stagnacije. Izoliranost je posebice bila naglašena u određenim povijesnim razdobljima u kojima bi se pojačavala netrpeljivost prema Židovima, kao što je to bilo krajem 15. stoljeća kada su, primjerice, Židovi bili izlagani pogromima i protjerivanjima poput onog možda najpoznatijeg protjerivanja iz Španjolske 1492. godine.

Razumjeti svijet umom, a ne vjerom

Krajem 17. stoljeća Europu je počelo talasati prosvjetiteljstvo, odnosno intelektualni i duhovni pokret, revolucija u načinu razmišljanja koja je težila oslanjanju na um, znanost i kritičko mišljenje kao temeljima za razumijevanje svijeta, nasuprot tradiciji, autoritetu Crkve i praznovjerju.

Od vizije svijeta u kojoj se je dotada živjelo, a u kojoj se je sve objašnjavalo polazeći od Boga, prosvjetiteljstvo u središte stavlja čovjeka, njegove tjelesne i duhovne moći, ali od njega traži i odgovornost. Ni Židovi tako nisu ostali pošteđeni snažnog utjecaja prosvjetiteljstva te je na području istočne Europe krenula Haskala - židovski prosvjetiteljski pokret.

Rambamov „Vodič za zbunjene“

Treba reći da je sjeme prosvjetiteljstva zasijano u Judaizmu davnih dana, pri čemu je jedan od najpoznatijih židovskih racionalista bio rabin Moshe ben Maimon, poznat i kao Majmonid, Maimonides ili Rambam koji je živio u 12. stoljeću. Bio je jedan od najvećih židovskih filozofa, pravnika i liječnika u povijesti, a njegovo je razmišljanje imalo trajan utjecaj na židovsku religijsku misao, filozofiju, medicinu i širu kulturu.

Osim što ga se pamti po njegovom najpoznatijem djelu Mišne Tora, opsežnoj sistematskoj kodifikaciji židovskog zakona te po listi od 13 načela (principa) židovske vjere izvedenih iz Tore, Rambam je napisao i filozofsko djelo More Nevuhim („Vodič za zbunjene“). Knjiga napisana judeo-arapskim jezikom pokušaj je pomirenja aristotelovske filozofije i judaizma te je bila namijenjena onima koji su „zbunjeni“ jer žele istovremeno vjerovati i razumjeti svijet umom.

Rambamov racionalistički pristup naglašavao je upotrebu razuma i logike u razumijevanju prirodnog svijeta i vjerskih tekstova, uključujući Toru. Vjerovao je da je razum ključni alat za tumačenje židovskog zakona i tradicije te da se očite proturječnosti između razuma i vjerskih tekstova trebaju riješiti pažljivom analizom i tumačenjem.

Otac Haskale

Dakle, iako filozofski korijeni Haskale sežu do Maimonidesa i drugih srednjovjekovnih židovskih racionalista, postala je moguća kao društveni pokret tek s pojavom općeg europskog prosvjetiteljstva i emancipacijskih procesa u 18. stoljeću (npr. ukidanje geta, stjecanje građanskih prava i drugog).

Haskala je započela u Galiciji (Njemačka, Poljska i srednja Europa), a kasnije se proširila na istočnu Europu. Židovsko prosvjetiteljstvo obilježeno je znanstvenim pristupom religiji, u kojem su svjetovna kultura i filozofija postale središnje vrijednosti.

Haskala je svakako bila pod utjecajem Rambamovog pristupa koji je cijenio svjetovna znanja i razum postavljao kao mjerilo svega, a ocem Haskale smatra se Moses Mendelssohn (1726.–1789.), židovski filozof iz tadašnje kraljevine Pruske, čije su ideje proizašle iz općeg prosvjetiteljstva. Pruski kralj Fridrik Veliki proglasio ga je „Židovom pod osobitom zaštitom“. Mendelssohn je osvojio i nagradu Pruske akademije znanosti za svoj „traktat o dokazivanju u metafizičkim znanostima“. Pisao je na njemačkom, jeziku učenjaka, zalagao se je za svjetovno obrazovanje te obnovu hebrejskog jezika i književnosti, pokrenuo je prijevod Tore na njemački jezik, ali pisanu hebrejskim pismom zbog boljeg razumijevanja među Židovima te je općenito pokušavao poboljšati položaj Židova u društvu.

Maskilim i njihovo djelovanje

U kontekstu Haskale treba spomenuti i da su pripadnici židovskog prosvjetiteljstva bili poznati pod zajedničkim nazivom maskilim (množina od maskil). Ovaj naziv izveden je iz hebrejskog jezika te doslovno upućuje na „onoga koji je stekao znanje“. Riječ je bila o obrazovanim Židovima koji su težili modernizaciji židovskog društva, no nije im bila namjera u potpunosti odbaciti židovsku vjeru i identitet. Među njima je bilo i vrlo religioznih Židova, kao i „svjetovnjaka“, sekularnih reformatora.

Maskilim su se, dakle, zalagali za reformu obrazovanja, društvenog i pravnog položaja Židova te njihovu integraciju u šire društvo, promicanje hebrejskog jezika i književnosti, moralni i društveni napredak, često uz suzdržan ili negativan odnos prema židovskom misticizmu i hasidizmu te su djelovali protiv zatvorenosti i izolacije u kojoj su živjele mnoge židovske zajednice. Osim na hebrejskom i jidišu (pri čemu se je hebrejski koristio za obrazovane, a jidiš za mase), pisali su i na drugim svjetskim jezicima poput njemačkog i ruskog, pa su se tada javili i prvi prijevodi Tore te drugih vjerskih tekstova na moderne jezike. Osnivali su škole, književna društva, pokrenuli su prve hebrejske časopise (poput Ha-Me’assef, a kasnije i Kerem Hemed), a često su surađivali i s državnim vlastima na pitanjima vezanim uz integraciju Židova u društvo.

Osim Mosesa Mendelssohna, na listi istaknutih pripadnika Haskale našli su se pjesnici, pedagozi, književnici i drugi reformatori kao što su bili Naphtali Herz Wessely, Judah Leib Gordon, Isaac Baer Levinsohn, Sholem Aleichem i drugi.

Reformni judaizam i prva žena rabin

Osim društveno-kulturnih reformi, Haskala predstavlja jednu od najvećih prekretnica u judaizmu, odnosno dovodi do snažne polarizacije zajednica. Iako Židovi nikada nisu ni bili homogena skupina, prosvjetiteljstvo je dovelo do razvoja takozvanog reformnog judaizma u kojem su neke promjene bile itekako drastične.

Dakle, općenito govoreći, ortodoksne židovske zajednice su se od samog početka snažno protivile Haskali jer je dovodila u pitanje rabinsku vlast i Talmud, iako su kasnije i oni preuzeli neke ideje te su u Njemačkoj otvorene prve ortodoksne škole s općim obrazovanjem. u brojnim židovskim zajednicama su se sve intenzivnije počele uvoditi promjene na području religije, posebno liturgije te su se mnoge počele značajno udaljavati od ortodoksnog judaizma, dovodeći do svojevrsnog raskola. Naime, reformni je pokret pokušao približiti judaizam suvremenim europskim standardima ponašanja, ali i zaustaviti val preobraćenja Židova na kršćanstvo koji su bili otuđeni od tradicionalnih rituala – pokušalo se je „spojiti staro i novo“. Uvodile su se propovijedi, zborovi i instrumenti poput orgulja u molitvene službe, pokrivala za glavu u sinagogama više nisu bila obavezna, muškarci i žene nisu bili razdvojeni, a promijenjeni su i molitvenici. Poštivanje etičkih zapovijedi smatralo se važnijim od samih rituala.

Spomenimo i Reginu Jonas, prvu ženu koja je bila priznata kao rabin u povijesti judaizma. Regina je živjela i djelovala u Njemačkoj, a službeno ju je zaredio 1935. godine rabin Max Dienemann koji je pripadao skupini liberalnih rabina u Njemačkoj. U tezi koju je tom prilikom napisala pod naslovom „Može li žena biti rabin prema halahi?“ tvrdi da u židovskom zakonu ne postoji ništa što bi zabranjivalo ženama da djeluju na poziciji rabina. Unatoč protivljenju brojnih muških kolega, pa čak i nekih iz liberalnih krugova, Regina je ostala dosljedna te je ostala simbolom ženskog rabinstva. Ubijena je u Auschwitzu 1944. godine.

Neološki judaizam u Hrvatskoj

Haskala je ostavila snažan potpis i u našim krajevima, ponajprije u tadašnjoj Kraljevini Ugarskoj u kojoj se je 1830-ih razvio takozvani neološki judaizam, odnosno neologija (novo učenje) pod vodstvom Arona Chorina i Leopolda Loewa. U Mađarskoj su se ortodoksne zajednice doista snažno protivile reformiranima, pa tako reformacijski pokret nije zaživio u punom sjaju. Nesuglasice su donekle riješene u razdoblju 1868. – 1970. kada je zapravo došlo do organizacijskog razdvajanja između ortodoksnog i neološkog judaizma. Tu se postojali i oni „Status quo ante“, odnosno pripadnici sredine koja nije službeno pristala ni na jedan smjer.

Hrvatska je, poznato nam je iz povijesti, u 19. stoljeću bila dio Habsburške Monarhije, a kasnije Austro-Ugarske te je izravno bila pod mađarskim utjecajem. Stoga i ne čudi da su mnoge židovske zajednice u Hrvatskoj prihvatile neološki oblik judaizma. Tako se je i Židovska općina u Zagrebu (osnovana 1806. godine) do kraja 19. stoljeća profilirala kao neološka, a i nekadašnja sinagoga u Zagrebu (srušena 1941.) je bila u neološkom duhu. Osijek, Varaždin, Koprivnica i druge općine u Hrvatskoj također su imale neološke sinagoge.

Kao što je to bio slučaj i drugdje u Europi, postojale su napetosti, raskoli, pa pomirenja, traženje zajedničkog „jezika“ i načina funkcioniranja između ortodoksnih židovskih skupina i neoloških. No treba reći da ortodoksnih obitelji na ovim prostorima nije bilo puno, pa je neološki judaizam bio dominantan. Tako je ostalo do Holokausta koji je devastirao židovsku zajednicu u Europi, a posebice u Hrvatskoj. Većina židovskih zajednica i sinagoga nije obnovljena nakon rata, a one koje su preživjele (ponajprije Židovska općina u Zagrebu) čuvaju i dalje neološki duh.