Tragovima poljubaca u Bibliji: kada su postali intimni?

U subotu je, prema židovskom kalendaru, obilježen Tu b'Av, dan koji je s vremenom postao pandan Valentinovu, dan ljubavi. Teško je razmišljati i pisati o ljubavi u sjeni rata u Izraelu, slomljenih srdaca i 50 talaca koji se još uvijek nalaze u zarobljeništvu Hamasa, ma koliko bismo svi voljeli vjerovati u onu staru izjavu da „ljubav pobjeđuje sve“.

Kada je riječ o vjeri, Tu b'Av ima status malog blagdana, ali ne u smislu ostalih židovskih blagdana, posebice hodočasničkih, tijekom kojih vrijede razna ograničenja. O Tu b'Avu već smo pisali, a danas ćemo, prigodno, ipak donijeti još jedno zrnce romantike u vidu priče o istraživanju poljubaca na koje se je osvrnuo The Times of Israel.

Kada su poljupci postali strastveni?

Naime, članak se bavi istraživanjem objavljenom u ožujku u časopisu Journal of Biblical Literature koje otkriva da je intimno ljubljenje (usta na usta) u drevnom Izraelu postalo uobičajeno tek nakon babilonskog progonstva u 6. stoljeću pr. n. e.

Autorica studije, dr. Rachelle Gilmour s Trinity Collegea pri University of Divinity u Australiji, analizirala je biblijske tekstove nastale prije i nakon uništenja Jeruzalema 586. g. pr. n. e. Cilj joj je bio otkriti kada su zapravo drevni Izraelci počeli prakticirati poljupce s romantičnom ili seksualnom konotacijom?

Intimno ljubljenje u Pjesmi nad pjesmama

Danas se, pod utjecajem masovnih medija, poljubac smatra univerzalnim intimnim činom. No u prošlosti to nije bilo pravilo. Primjerice, u starom Egiptu poljubac se mogao odnositi na dodirivanje nosovima (poljubac sličan „eskimskom“), a isti se hijeroglif koristio i za pojam „mirisati“.

U biblijskom hebrejskom riječ za poljubac je nashaq, a većina spominjanja odnosi se na prijateljske ili obiteljske geste, poput poljubaca između rodbine (Izak i Jakov) ili saveznika (kralj David i Barzilaj).

Najjasniji primjeri intimnog ljubljenja pojavljuju se u Pjesmi nad pjesmama, poemi koju židovska tradicija tumači i kao alegoriju odnosa Boga i Izraela - Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina... Iako naslovno pripisana kralju Salomonu (10. stoljeće pr. n. e.), jezik Pjesme nad pjesmama upućuje na kasniji nastanak, oko 5. stoljeća pr. n. e. I to je, prema Gilmour, najraniji trenutak kada se sa sigurnošću može reći da su se drevni Izraelci ljubili.

Prijelom nakon babilonskog progonstva

Analiza pokazuje da se u starijim biblijskim knjigama (Samuel, Kraljevi) poljubac uglavnom spominje u neseksualnom kontekstu. U kasnijim djelima, poput Ljetopisa, nastalim nakon progonstva, takvih primjera nema – što autorica tumači kao rezultat tabua, jer se riječ „poljubac“ sve više vezivala uz intimne odnose.

Posebno zanimljiv primjer je susret Jakova i Rahele (Postanak 29:10–12). Tekst opisuje kako je Jakov poljubio Rahelu prilikom prvog susreta, bez ikakvih naznaka seksualnog značenja. Prema Gilmour, takav opis ne bi bio moguć da je tada poljubac bio percipiran kao intiman čin između neudanih i neoženjenih.

Utjecaj babilonske kulture

U Mezopotamiji – od Sumerana preko Asiraca do Babilonaca – poljubac usnama bio je uobičajen stoljećima. Gilmour smatra da su ga Izraelci preuzeli upravo kroz kontakte s babilonskom kulturom, zajedno s drugim društvenim i političkim utjecajima tog razdoblja.

„Poljubac se može činiti trivijalnim dijelom života, no njegov ulazak u izraelsku kulturu pokazuje koliko su strani utjecaji prodrli u najintimnije sfere života“, rekla je Gilmour Gilmour.

Zaključno

Iako je poljubac danas simbol univerzalne romantične povezanosti, povijesni tragovi otkrivaju da je njegov put do intimnog značenja u drevnom Izraelu bio dug i kulturno uvjetovan. Tek nakon babilonskog progonstva poljubac usnama postaje prepoznat kao čin strasti, što svjedoči o dubokom prožimanju izraelskog društva stranim običajima. Ta naizgled mala gesta tako postaje podsjetnik da i najosobniji izrazi ljubavi nose priču o susretima kultura i promjenama kroz vrijeme.