Što znači popularna fraza "Am Israel hai"
Izrečene među preživjelima u logoru Bergen-Belsen, pjevane na prosvjedima i u sinagogama, a danas i na svakom koraku u Izraelu te izvan njega, riječi „Am Israel hai“ prerasle su u vječni podsjetnik da Izrael živi i da će živjeti - usprkos svemu
Nakon što su 15. travnja 1945. savezničke trupe oslobodile nacistički koncentracijski logor Bergen-Belsen u Donjoj Saskoj, zatekle su strašan prizor. Dočekalo ih je oko 60 tisuća zatvorenika, uglavnom teško bolesnih, a tisuće mrtvih tijela ležalo je nepokopano na prostoru logora. Među prvim novinarima koji su ušli u logor bio je BBC-jev reporter Patrick Gordon Walker. Bio je to peti dan nakon oslobođenja, petak uoči Šabata, a otprilike polovica preživjelih zatvorenika bili su Židovi. Britanski rabin Leslie Hardman koji je bio sa saveznicima, tog je dana u logoru na otvorenom održao šabatnu molitvenu službu. Walker je pritom snimao svoju reportažu za radio čija se snimka i danas može poslušati online.
„Oko nas ležali su leševi koje nije bilo vremena ukloniti, čak ni nakon pet dana. Četrdeset tisuća ili više ih je očišćeno, ali još ih je bilo tisuću ili dvije uokolo, a ljudi su još uvijek ležali i umirali usred bijela dana pred našim očima“, izvještavao je Walker. „Tijekom službe, nekoliko stotina okupljenih ljudi otvoreno je jecalo, od radosti zbog oslobođenja i od tuge zbog sjećanja na roditelje, braću i sestre koji su im oduzeti, ubijeni plinom i spaljeni. Ovi ljudi su znali da ih se snima. Željeli su da svijet čuje njihov glas. Uložili su ogroman napor koji ih je prilično iscrpio.“ U nastavku jedne od najemotivnijih reportaža koje možemo poslušati čuje se pjesma preživjelih, današnja himna Izraela, Hatikvah, a po završetku i glas rabina Hardmana: „Am Israel hai! Djeca Izraelova još su živa!“
Svetost života
Kada je riječ o vjeri, u judaizmu se život čuva pod svaku cijenu, ali ne zbog nas samih, da spasimo sebe. Život se, naime, smatra Božjim darom, svatko ima svoju važnu ulogu u svijetu i stoga je svaki život izuzetno dragocjen i svet. Mi ga ne posjedujemo, već smo njegovi čuvari. Ni duša, kao ni tijelo nisu naši; život i smrt u Božjoj su nadležnosti. Ovo vjerovanje najviše dolazi do izražaja na području medicine - tako su s ciljem spašavanja života dozvoljeni svi medicinski postupci, od transfuzije krvi do transplantacije organa, dok eutanazija, primjerice, nije, niti će biti dozvoljena.
I riječ hai (חי), odnosno „život“, nosi veliku snagu. Ta dva hebrejska slova – het (ח) i jud (י) - često se izrađuju kao privjesak za lančiće ili se općenito umjetnički prikazuju na razne druge načine. Vjeruje se, naime, da donose sreću, dug život te su podsjetnik da treba živjeti punim plućima i birati dobro u svemu. U kabali riječ hai nije samo simbol, već zapravo predstavlja i pojam povezan s Božanskom prisutnošću u fizičkom svijetu te Njegovom voljom. Smatra se najnižom ili, točnije, materijalnom svijetu najbližom Božjom emanacijom.
Zanimljiva je i povezanost riječi hai s brojem 18. Naime, prema židovskoj gematriji, numerička vrijednost riječi hai je 18. Upravo zato se u mnogim židovskim zajednicama daju cedaka i ostali novčani darovi u iznosima od 18 i njegovim višekratnicima (npr. 18, 36, 54 i više eura). Time simbolički izražavamo želju za dobar i dug život.
Lehaim! Za život!
Ima nešto posebno i u našoj zdravici „lehaim!“ koja sadrži riječ hai, a čiji prijevod doslovno znači „za život“. Zdravice, ako ćemo iskreno, nisu samo židovski običaj. Vino je stoljećima prisutno u raznim religijama, a nazdravlja se i povodom gotovo svih važnih životnih događaja koji uključuju slavlje. No u vremenu kada je ubacivanje otrova u piće bilo vrlo popularno kao, na primjer, u antičkom Rimu, čekalo se je domaćina da nazdravi i otpije gutljaj vina te na taj način potvrdi da je vino sigurno za piti, dakle – za život.
Kada je pak riječ o nama, Židovi su od početka svoje povijesti svjesni mogućih štetnih posljedica opijanja koje su opisane i u Tori, od Noe koji je nakon potopa posadio vinograd, opio se vinom i zaspao gol, do Lota kojeg su opile njegove kćeri, pa je s njima zgriješio. Stoga se je konzumaciji vina pristupalo s velikim oprezom, a tek je s rabinom Akivom (velikim mudracem iz razdoblja mišne koji je živio negdje na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće n. e.), zaživio običaj nazdravljanja riječima „lehaim“.
Zanimljiv je i detalj iz povijesti kojeg opisuje midraš, a odnosi se na proces suđenja negdje u doba Drugog hrama. Nakon što bi suci sanhedrina raspravili o slučajevima koji su uključivali smrtnu kaznu, obratili bi se posljednji put onima koje su poslali da ispitaju svjedoke. Zatražili bi njihovo mišljenje – ako bi im oni odgovorili da tuženi treba živjeti, rekli bi „lehaim“, dakle, „za život“, a ako bi smatrali da tuženi zaslužuje smrt, odgovor bi bio „lemitah“, odnosno „za smrt“. Onome kojeg bi sanhedrin osudio na smrt davali su posebno jako vino kako bi se umanjila bol pri izvršenju kazne. Stoga, kad danas poželimo „lehaim“, želimo da to vino bude za život, a ne poput onog jakog vina kojeg je pio osuđenik prije pogubljenja.
Živi smo usprkos svemu
I da se napokon vratimo na čuvenu frazu „am Israel hai“ (עַם יִשְׂרָאֵל חַי). Njezin doslovni prijevod je „Narod Izraela živi“ ili „Izrael živi“, no pravu težinu tih riječi teško je shvatiti izvan ovog našeg plemena. Istina je da te riječi ne potječu iz Tore ili nekih drugih svetih spisa, već su sasvim sigurno novijeg datuma. Osim što je ostalo zapamćeno da ih je izgovorio rabin Leslie Hardman u logoru Bergen-Belsen, pamti se i da ih je klicalo oko 50.000 Židova koji su 1948. godine dočekali Goldu Meir, tadašnju veleposlanicu Izraela, u velikoj sinagogi u Moskvi.
No fraza je postala posebno popularna i raširena zahvaljujući istoimenoj pjesmi „Am Israel hai“ koju je skladao „pjevajući rabin“ Shlomo Carlebach (1925.–1994.). Naime, 1964. godine Carlebachu se je obratio Jacob Birnbaum, osnivač pokreta „Studentska borba za sovjetske Židove“, tražeći pjesmu koja bi nadahnula aktiviste na velikom prosvjedu zakazanom za travanj 1965. ispred sovjetske misije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku. Carlebach mu je ispunio želju, pjesma je postala himnom studentskog pokreta te se je nastavila pjevati na gotovo svakom političkom skupu Židova u desetljećima koja su uslijedila.
Am Israel hai pjeva se i danas, tim se riječima potpisuju gotovo sve objave vezane uz rat u Izraelu. Fraza je ostala simbol prkosa, otpora svakom neprijatelju koji nas je pokušao uništiti. Ma koliko su nas ugnjetavali i proganjali, ulagali beskrajne napore u pokušaje našeg istrebljenja, preživjeli smo, živimo i živjet ćemo. Tim riječima se i hrabrimo, gajimo nadu u mračnim vremenima poput ovih kojima svjedočimo. One su ujedno i potvrda našeg identiteta, pozivaju na zajedništvo naroda Izraela svugdje u svijetu. Pa kako bi se drugačije i mogao zaključiti ovaj tekst nego s – am Israel hai, ma što netko htio ili mislio o tome.
(Tekst objavljen u 38. broju Glasnika udruge B'nai B'rit “Gavro Schwartz")