Spoj Hanuke i Božića: od prijeratne Njemačke do suvremene Amerike

„Živjeli!“ zapisao je amaterski fotograf Max Jacoby na njemačkom jeziku ispod fotografije na kojoj on i njegovi prijatelji nazdravljaju na Božić 1916. godine. Okupljeni pred zimzelenim drvcem osvijetljenim svijećama, s čašama podignutima u zrak, moglo bi se na prvi pogled činiti da je riječ o uobičajenom blagdanskom druženju. No riječ je o proslavi Božića na Istočnom bojištu tijekom Prvog svjetskog rata, a Max Jacoby, autor fotografije, njezin protagonist i autor natpisa, bio je Židov. Postavlja se pitanje: je li ovo bio rani oblik Chrismukkaha?

Što je Christmukkah?

Ako nikada niste čuli za Christmukkah (čita se Krismuka), to je sasvim u redu jer naša zemlja ipak nije prisvojila baš sve uglavnom američke običaje. Naime, pojam „Chrismukkah“ široj je publici postao poznat početkom 2000-tih, zahvaljujući američkoj televizijskoj seriji za tinejdžere „The O.C.“, u kojoj lik Seth Cohen slavi blagdan koji objedinjuje očev judaizam (Hanuka, eng. Hanukkah) i majčino kršćanstvo (Božić, Christmas). U seriji je Chrismukkah predstavljen kao simbol miješanja kultura i tolerancije, što ga čini osobito privlačnim za vjerski mješovite obitelji, ali i za neke židovske obitelji koje Božić obilježavaju u sekularnom obliku. Budimo iskreni, onaj Božić kojeg doživljavamo na adventu, ma koliko svjetlucav i bajkovit bio, prilično je daleko od tradicionalnog, kršćanskog Božića. Tako i glavna uloga pripada Djedu Mrazu (ili Djedu Božićnjaku?), a ne Isuseku čiji se rođendan zapravo slavi. Dakle, advent zapravo pripada tom „sekularnom obliku“ blagdana koji i jest rezultat sekularizacije društva, odnosno odmicanja od vjere i suštine blagdana, pa je tako prihvatljiv svima. Takav Božić je prikladan i Židovima koji ne žive pobožnim životom te nije puno drugačiji od, primjerice, Noći vještica. Tek pokoja vjerska pjesma daje mu originalnu kršćansku notu.

No autor spomenute serije Josh Schwartz crpio je inspiraciju iz vlastitog iskustva odrastanja kao Židova, osjećaja izdvojenosti te identiteta „autsajdera“, koji je prenio u seriji i na obitelj Cohen. Naime, biti dijete u mješovitom braku nije uvijek jednostavno, a posebice nije lako biti Židov u dominantno kršćanskom (pa i nekom drugom) okruženju.

No, iako Schwartz toga vjerojatno nije bio svjestan, spoj božićnih običaja te onih karakterističnih za židovski blagdan Hanuku postojao je desetljećima prije, osobito među njemačkim Židovima.

Weihnukkah – izraz nacionalnog identiteta, a ne vjere

Prije nego što je skovan pojam Chrismukkah, u Njemačkoj se je koristio naziv „Weihnukkah“, sastavljen od riječi Weihnachten (Božić) i Hanuka. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća su mnoge njemačke židovske obitelji, osobito imućnije, obilježavale ove blagdane uz božićna drvca, svečane obroke, pjesme i razmjenu darova. Fotografije iz tog razdoblja često prikazuju židovske obitelji snimljene upravo pred božićnim drvcem, kao i u slučaju Maxa Jacobyja s Istočnog bojišta.

No za mnoge njemačke Židove Weihnukkah nije predstavljao vjerski čin, već izraz pripadnosti njemačkom društvu i nacionalnom identitetu. Njemački filozof i Židov Gershom Scholem, suvremenik Maxa Jacobyja, smatrao je da je uključenje božićnih običaja u židovske domove prije svega odraz njemačkog folklora i sudjelovanja u širem društvu, a ne prihvaćanja kršćanske teologije.

Scholem se prisjećao obiteljskih proslava u Berlinu koje su uključivale pečenu gusku, okićeno božićno drvce i podjelu darova rodbini, prijateljima i posluzi. Božić je doživljavao kao njemački nacionalni blagdan, u čijem su obilježavanju sudjelovali „ne kao Židovi, nego kao Nijemci“.

Između emancipacije i katastrofe

Fotografije Maxa Jacobyja koje možete pogledati na stranici američkog Nacionalnog muzeja I. Svjetskog rata bilježe kratko povijesno razdoblje između židovske emancipacije u Njemačkoj 1871. godine te uspona nacizma tridesetih godina 20. stoljeća. U tom vremenu su mnogi njemački Židovi uživali relativno visok stupanj prihvaćenosti i aktivno su sudjelovali u društvenom životu, što se odražavalo i u sekularnom obilježavanju Božića te neformalnim oblicima Chrismukkaha.

No taj osjećaj sigurnosti nije potrajao. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i njemačkog poraza, dio društva okrenuo se teorijama zavjere, uključujući takozvani „mit o ubodu u leđa“, prema kojem su unutarnji neprijatelji, među njima i Židovi, bili krivi za slom države. Taj je narativ snažno pridonio porastu antisemitizma i usponu nacističkog pokreta.

Max Jacoby, odlikovan Željeznim križem za svoju službu u ratu, u kasnijim je godinama poslao djecu na školovanje u Švicarsku, a potom je, između 1936. i 1937. godine, počinio samoubojstvo kako bi svoju kršćansku suprugu poštedio progona i mogućeg zatočeništva u koncentracijskom logoru. S tom spoznajom, prizori blagdanske prisnosti i topline s njegovih fotografija djeluju kao daleki, gotovo izgubljeni svijet.

Dan vrijedan nazdravljanja

Unatoč povijesnoj tragediji, ideja Chrismukkah nastavila je živjeti, dominantno u SAD-u. I ma koliko bi religioznim kršćanima i pobožnim Židovima takav spoj mogao djelovati čak i nakaradno, ne može se pobjeći od činjenice da su u njemu objedinjene one univerzalne vrijednosti: svjetlo koje postoji za sve nas i nada u mir, pa tako i u miran suživot unatoč različitostima. Vrijednosti koje su bile i ostale vrijedne nazdravljanja.

Lehaim! Za život! I sretan Božić svima koji danas slave.