Priča o Regini Jonas, prvoj ženi koja je postala rabin

„Bog je u naša srca položio sposobnosti i pozive, ne obazirući se na spol.“ Tim je riječima Regina Jonas sažela vlastito shvaćanje vjerskog poziva i smisao svoga životnog puta. Njezina priča, desetljećima gotovo potpuno izbrisana iz kolektivnog pamćenja, svjedočanstvo je iznimne hrabrosti, ustrajnosti i duboke humanosti u vremenu progona i uništenja europskog židovstva.

Regina Jonas bila je prva žena u povijesti koja je dobila licencu za rabina. To se dogodilo 1935. godine u Berlinu, gotovo četiri desetljeća prije nego što je Amerikanka Sally Jane Priesand ponijela „titulu prve rabinice“, kako se često, ali ipak netočno navodi. Za razliku od njezinih nasljednica (uključujući Priesand), Regina Jonas je svoju rabinsku službu obavljala u najtežim mogućim okolnostima – u nacističkoj Njemačkoj i, kasnije, u getu Theresienstadt.

Reginin san i školovanje

Rođena je 3. kolovoza 1902. u Berlinu, u siromašnoj ortodoksnoj židovskoj obitelji. Nakon smrti oca 1913. godine nastavila je vjersko obrazovanje u Židovskoj srednjoj školi za djevojke pri sinagogi Rykestraße, gdje se već u ranoj mladosti istaknula znanjem judaizma, hebrejskog jezika i židovske kulture. Već tada je, prema svjedočenjima školskih kolegica, otvoreno izražavala želju da postane rabin.

Početak 20. stoljeća u Njemačkoj obilježen je promjenama unutar židovskog vjerskog života (Haskala). Liberalniji oblici bogoslužja i suvremeniji pristupi postupno su potiskivali strogu ortodoksiju. Sinagoga Rykestraße, koju je vodio umjereni ortodoksni rabin Max Weyl, predstavljala je svojevrsnu sintezu tradicije i suvremenosti. Upravo u tom okruženju otvorio se prostor za dotad nezamislivu ideju, mogućnost da žena postane rabin.

Rabin Max Weyl prepoznao je Reginine sposobnosti i postao njezin mentor. Pod njegovim vodstvom intenzivno je proučavala Talmud i rabinsku literaturu, a njihovo je zajedničko učenje potrajalo sve do Weylove deportacije u Theresienstadt 1942. godine.

Nakon što je 1923. stekla diplomu učiteljice, Regina Jonas 1924. započinje studij na Visokoj školi za znanost o judaizmu (Hochschule für die Wissenschaft des Judentums), liberalnoj rabinskoj obrazovnoj ustanovi u Berlinu. Ubrzo nakon osnutka 1872. godine, ova je institucija primala žene na studij kako bi mogle postati židovske vjerske učiteljice ili produbiti svoje židovsko znanje. Pa ipak, unatoč liberalnoj orijentaciji ove visoke škole, Reginina želja baš i nije bila jednostavno ostvarena. Treba reći da je ideja o ženi rabinu bila nezamisliva za većinu članova židovske zajednice u to vrijeme (u ortodoksnim krugovima do danas nije prihvaćena), no Jonas su u njezinom nastojanju podržali neki rabini, poput Lea Baecka (1873. – 1956.), glasnogovornika liberalnog judaizma. Eduard Baneth (1855. – 1930.), profesor Talmuda na sveučilištu i odgovoran za rabinska zaređenja, omogućio joj je neposredno prije svoje smrti da napiše tezu o pitanju može li žena obnašati rabinsku dužnost prema židovskom vjerskom zakonu (halaha), moguće s namjerom da doista zaredi Jonas.

Jonas je to i učinila te je u svojoj disertaciji iz 1930. tvrdila, na temelju biblijske, talmudske i halahičke literature, da je jednakost žena oduvijek bila inherentna judaizmu te da, s halahičkog stajališta, dužnosti potrebne za rabinsku profesiju mogu obavljati i žene. Jonasino zaređenje je u početku bilo osujećeno jer se Banethov nasljednik, Chanoch Albeck (1890. – 1972.), strogo protivio tome i bojao se skandala. Jonas je dobila „potvrdu o akademskom ispitu za vjeroučitelja“ i potom je radila kao židovska vjeroučiteljica u djevojačkim školama u Berlinu, ali je ostala predana svom cilju da postane rabinica. Godine 1935. Opće rabinsko udruženje, vjerojatno na Baeckov poticaj, angažiralo je poznatog liberalnog rabina Maxa Dienemanna (1875. – 1939.) iz Offenbacha na Majni da provede Jonasin rabinski ispit. Dana 27. prosinca 1935. Jonas je od njega primila Hatarat Hora'ah, odnosno dozvolu da nastavi djelovati kao rabin.

Ipak, unatoč tom povijesnom činu, nikada nije dobila vlastitu zajednicu. Nastavila je raditi kao učiteljica, povremeno držeći javna predavanja.

Djelovanje u sjeni nacizma i smrt u Auschwitzu

Dolaskom nacista na vlast 1933. godine položaj njemačkih Židova postajao je sve teži. Dok su mnogi napuštali zemlju, Regina Jonas svjesno je odlučila ostati. Smatrala je da je njezino mjesto uz zajednicu kojoj je posvetila život, kao i uz staru majku koju nije željela izlagati neizvjesnosti izbjeglištva.

U godinama progona djelovala je kao rabin ondje gdje joj je bilo dopušteno – u židovskim bolnicama, domovima za starije osobe, ženskom zatvoru i malim zajednicama bez stalnog duhovnog vodstva. Brinula se o starima, bolesnima i zatvorenicama, pružajući ne samo vjersku, nego i duboko ljudsku podršku. Kako su drugi rabini bili uhićivani ili su bježali iz zemlje, Regina je preuzimala njihove dužnosti kao putujući rabin Reichsvereinigung der Juden in Deutschland. To je bila krovna organizacija njemačkih Židova u razdoblju nacističke vlasti koju je osnovao i kontrolirao nacistički režim, a kojoj su se svi njemački Židovi morali priključiti.

U studenom 1942. deportirana je u geto Theresienstadt organiziranom u češkom gradu Terezin. Ondje je, unatoč užasnim uvjetima, razvila iznimnu duhovnu i intelektualnu djelatnost. Dvije godine djelovala je u takozvanom „Odjelu za duhovnu higijenu“ koji je ondje osnovao otac logoterapije Viktor Frankl. Održala je stotine predavanja za tisuće zatočenika željnih znanja, smisla i nade. Sačuvan je letak koji je njezina predavanja najavljivao kao „Predavanja jedine žene rabina, Regine Jonas“.

U listopadu 1944. deportirana je u Auschwitz-Birkenau, gdje je ubijena. Njezini su dokumenti, fotografije i potvrda o zaređenju preživjeli rat, ali je njezino ime gotovo nestalo iz povijesti. Tek je početkom 1990-ih, otkrićem arhivske građe u istočnom Berlinu, priča Regine Jonas ponovno je izašla na svjetlo dana.

Izvori: Yad Vashem, Deutsche Biographie