Hadas Dolev: Život u Izraelu odvija se normalno, to je odraz otpornosti Izraelaca

Mediji redovito prate ratna zbivanja u Izraelu, no u sjeni tih naslova skriven je svakodnevni život o kojem znamo malo, a često i ništa. Ljudi i dalje rade, djeca odlaze u škole, studenti na fakultete, a kad se oglase sirene i krenu napadi, već se po uhodanoj navici odlazi u sigurne sobe i skloništa. Život se nastavlja unatoč svemu, a solidarnost među stanovništvom jača je nego ikada prije.

O tome kako u ovo ratno doba izgleda život u Izraelu, razgovarali smo sa zamjenicom veleposlanika Države Izrael u Hrvatskoj i konzulicom, gospođom Hadas Dolev.

Kako trenutno izgleda svakodnevni život u Izraelu? Koliko je rat utjecao na troškove života i plaće te kakva se sve podrška nudi obiteljima koje su ostale privremeno ili trajno bez prihoda (ili hranitelja obitelji)?

Trenutačno se svakodnevni život odvija uglavnom normalno; obrazovni sustav funkcionira, većina poduzeća radi, prijevoz i svi aspekti života se nastavljaju u većini zemlje. Naravno, bilo je potrebno napraviti određene prilagodbe. Na primjer, postoji nekoliko bolnica, posebno sada na sjeveru, koje su izgradile posebne podzemne etaže čim su shvatile da bi teroristička prijetnja mogla ometati normalan rad, pa na taj način minimiziraju probleme tako što su sve pacijente preselili u podzemlje, te se sva zdravstvena skrb odvija u podzemnoj etaži.

Istodobno je dosta muškaraca i žena regrutirano u pričuvnu vojsku. Većina sjevernog područja je evakuirana. Ima još nešto poljoprivrednika i ljudi koji su odlučili ostati, no većina je evakuirana i smješteni su u hotelima u različitim dijelovima Izraela.

Iako se svakako suočavamo s nekim izazovima, puni učinci rata na gospodarstvo i inflaciju bit će najvidljiviji nakon rata.

Žuta vrpca za otete u Jeruzalemu, Foto: Veleposlanstvo Izraela u Hrvatskoj

Kada je riječ o potpori potrebitim obiteljima, o njima se brine i socijalno osiguranje i određeni fondovi koje je država osnovala kako bi pomogla na razne načine, poput isplaćivanja potpora i što bržih isplata štete za uništenu imovinu kako bi se ublažio financijski teret. Što se tiče obitelji talaca, socijalno osiguranje i ministarstvo obrane daju mjesečnu naknadu obiteljima koje su izgubile članove obitelji 7. listopada. Postoje različiti sustavi za one koji su izgubili članove obitelji koji su bili civili i one koji su izgubili članove obitelji koji su bili u vojsci.

Kako je rat utjecao na tržište rada, na ponudu i potražnju poslova? Koja su zanimanja posebno pogođena ratom (gdje postoji najveći manjak radne snage)?

Naravno da postoji velika potražnja za svim stručnjacima, od socijalnih radnika, terapeuta, psihologa, rehabilitatora i sličnih područja, zbog ogromnog broja ljudi koji trpe fizičke i psihičke traume. Ipak, općenito nema značajnijih promjena na tržištu rada. Tvrtke i poduzeća su manje-više potpuno operativna u većem dijelu zemlje.

A na području obrazovanja? Rade li i obrazovne institucije (uključujući vrtiće) kao i do sada?

U većem dijelu zemlje obrazovni sustav normalno funkcionira. Kada govorimo o područjima iz kojih su ljudi evakuirani, za evakuiranu su djecu otvorene su privremene škole. Ovog tjedna počela je akademska godina na sveučilištima i fakultetima. Prethodno ste pitali o potporama koje se pružaju ljudima - visoka učilišta nude određene naknade studentima koji su morali služiti vojsku i zbog toga su propustili dio ili većinu studija, bilo u obliku stipendija ili dodatne nastave, manje strogih rokova i smještaja.

Što se događa tijekom napada, odnosno kad se oglasi uzbuna? Nastavlja li se, na primjer, nastava i nakon uzbune (ako se je dogodila tijekom dana) ili se prekida pa učenici odlaze kući? Boje li se roditelji slati djecu u škole?

Kada se oglase sirene za uzbunu, postupak je gotovo automatski. U Izraelu svaka kuća izgrađena nakon 1980. godine ima obaveznu sigurnu sobu (mamad) – posebno izgrađenu prostoriju s ojačanjima, neprobojnim prozorima, metalnim okvirima prozora i vrata. U normalnim danima, ta soba je kao i svaka druga soba u kući i može se koristiti za bilo koju svrhu, ali u ratno vrijeme, to postaje soba u kojoj se obitelji skrivaju. Isto vrijedi i za škole; ako se oglase sirene tijekom nastave, djeca se vode u sigurne prostorije.

Osim sirena, Izraelci također koriste aplikaciju koju je izradila vlada, koja vam na temelju vaše lokacije šalje poruku ako je prijetnja u blizini, govoreći vam koliko vremena imate da stignete do sigurne sobe, ovisno o vrsti prijetnje. Oni koji žive u starijim kućama i stanovima obično odlaze ili u sklonište u blizini ili u sklonište u podrumu. Za vrijeme rata ljudi su jako svjesni koje je najbliže sklonište. Upute su obično sljedeće: nakon što ste se evakuirali, potrebno je ostati na sigurnom mjestu desetak minuta – procjena je da je toliko vremena potrebno da opasnost prođe, projektili eksplodiraju i njihovi dijelovi padnu, a da nikoga ne ozlijede.

Većina roditelja i djece prilagodila se situaciji već u prvim danima rata. Naravno, nije lako znati da bi se nešto moglo dogoditi dok je vaše dijete na putu u školu ili kući, ili dok je u školi. Škole pokušavaju osigurati savjetnike za djecu jer je svakako potrebno osigurati da se djeca psihički dobro nose s ovom situacijom.

Osim tih prilagodbi, školovanje se odvija normalno.

Igra na dvorištima ne prestaje, Foto: The Israel Project, CC BY-SA 2.0, via Wikimedia Commons

Kako je s kulturom? Rade li kazališta i kina, održavaju li se koncerti te postoje li posebna ograničenja s obzirom na rat?  

Kulturni sektor radi uobičajeno – kazališta, kina, domovi kulture također su opremljeni sigurnim sobama u slučaju da se nešto dogodi. Nekoliko puta sam spomenula da se stvari odvijaju normalno, ali to je istina i to je odraz otpornosti Izraelaca. Izraelci vjeruju da trebamo nastaviti živjeti – onog trenutka kada sve zaustavimo, neprijatelj je pobijedio. To je mala, ali značajna pobjeda za nas.

Naši prijatelji iz Izraela često nam govore općenito o posljedicama po psihičko zdravlje stanovnika – spominju porast slučajeva depresije, govore o anksioznosti, čak i o tome da ima više samoubojstava nego prije, da se mnogi boje udaljavati od kuća zbog straha od napada, bilo zračnog ili terorističkog… Nude li se u Izraelu programi za psihološku pomoć i je li ta pomoć dostupna svima kojima je potrebna?

Kao što je navedeno, sve je veća potreba i potražnja za stručnjacima iz područja psihologije, psihijatrije, grupne terapije itd. Početkom rata, ali i sada, osnovane su mnoge specijalizirane terapijske grupe, primjerice, posebno za one koji preživjeli festival Nova, jer im je lakše biti među ljudima koji su prošli istu stvar.

Isto je i s vojnicima koji pohađaju specifične grupne terapije zajedno s onima koji imaju zajedničko iskustvo. Također smo tijekom rata implementirali mnoga znanja koja smo stekli kroz godine istraživanja. Na primjer, kada su vojnici koji su se borili u Gazi završili sa svojim specifičnim zadacima, umjesto da ih odmah pošalju kući, vojska ih je odlučila poslati na jednotjedni odmor - manje grupe ljudi koji su služili zajedno, na udaljenoj lokaciji, s psiholozima. Osim svakodnevnih aktivnosti, pohađaju i grupne terapije koje im pomažu da sve zajedno procesuiraju. Na taj način im je lakši povratak u normalan život. Razlike se doista vide već nakon tog jednog tjedna, a grupne terapije omogućuju stručnjacima da otkriju one koji stvarno pate od ozbiljnog PTSP-a i na taj im način što prije pruže potrebno liječenje. Ali za mnoge od njih, same grupne terapije bile su dovoljna pomoć.

Općenito je teško, pogotovo onima koji su preživjeli masakr 7. listopada. Socijalno osiguranje šalje redovitu naknadu za terapijske usluge i čini sve što može. Podrška je dostupna svima kojima je potrebna. Svaka obitelj talaca čak ima svog dodijeljenog psihologa i IDF-ovog časnika koji su jedini koji s njima komuniciraju detalje o njihovim nestalim voljenima i pružaju svu potrebnu podršku.

Kako je rat utjecao na imigraciju? Je li se u međuvremenu povećao broj stanovnika?

Vidimo mnogo ljudi, posebno iz Europe, koji se odlučuju na preseljenje u Izrael (alija) - neki od njih nakon što su pretrpjeli rastući antisemitizam ili osjećaju da više nije sigurno slati svoju djecu u školu u zemljama iz kojih dolaze.

Iako je kod nas manje poznato, odnosno medijski se ne prati, u Izraelu tijekom rata nisu stali „uobičajeni“ teroristički napadi na civile. Je li povećan njihov broj u odnosu na razdoblje prije 7. listopada?

To je još jedna fronta, da tako kažem, na kojoj se Izraelci bore tijekom rata i policija već radi 24/7 kako bi spriječila te napade. Većinu vremena samo jedna se osoba nepredvidivo odlučuje počiniti teroristički napad. Gotovo je nemoguće zaustaviti jednu osobu. Shin Bet je u stanju otkriti slučajeve pokušaja organiziranih terorističkih napada, ali kada se radi o jednoj osobi, gotovo ju je nemoguće spriječiti. Ali naučili smo se nositi s tim, kao što smo radili i prije.

Kako stanovnici podržavaju i hrabre jedni druge? Znam da postoje inicijative da rade na poljima besplatno, da se okupljaju na javnim mjestima i pjevaju zajedno… Možete li reći nešto više o tome? Kako je rat utjecao na solidarnost?

Većina zajednica koje su prije rata bile vrlo bliske, sada su još složnije. U svakom gradu, kibucu, gdjegod, možete vidjeti snagu zajednice i njen značaj. Sama država, vlada, ima, kad se sve sagleda, ograničenu mogućnost pomoći, ali zajednice su tu za svakodnevni život, punu podršku. Pripremaju hranu, pomažu oko sprovoda, stvarno se brinu da obitelji koje pate znaju da su ljudi uz njih, da imaju njihovu podršku. Ljudi koji voze velike automobile volontiraju za prijevoz vojnika u i iz baza, šalju hranu, doniraju odjeću, bake vojnicima šalju domaća jela... Stvarno se vidi izraelski duh; pokušavaju saznati gdje mogu pomoći i onda to i čine. Svatko pronalazi svoj jedinstveni način pomoći.

Podrška je dostupna svima kojima je potrebna, Foto: Flickr.com, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons

Ovaj rat je stvarno pokazao prirodu izraelskog naroda – Židova, Druza, kršćana, Arapa, beduina – i koliko smo ujedinjeni. Sve akcije koje su poduzeli obični građani zaista su imale veliki utjecaj na našu sposobnost da budemo otporniji. Trebat će neko vrijeme da se obnovi mnogo kuća, da se ljudi vrate na sigurno u domove koje su evakuirali na početku rata, ali također vidimo puno pozitivnih djela i radnji koje poduzima ne samo vlada, već obični građani koji su odlučili pružiti ruku i pomoći. To je ono što nam daje nadu da će biti bolje.