Jeste li sigurni da znate tko su Židovi?

Prije nego što se pokuša ponuditi odgovor na pitanje tko su Židovi, trebalo bi odmah na početku dodati „disclamer“, odnosno mora se napisati uvod. Ovaj članak nije autorsko djelo rabina (bilo koje židovske denominacije), stručnjaka za židovski zakon (Halaha), teologa, a niti je pisan za one koji žive kao Židovi generacijama. Upravo ono objašnjenje koje bi trebalo biti najjednostavnije, možda se je kroz povijest "malčice" zakompliciralo i teško ga je sažeti u jednostavan tekst s kojim će se svi Židovi složiti.

Namjera teksta je načeti, odnosno pokušati približiti ovu temu - kao i brojne druge koje će se moći čitati na portalu – svima koji naprosto žele doznati nešto više Židovima, židovskim običajima i tradiciji, nešto više od onoga što se može pročitati u kršćanskoj Bibliji ili naučiti na vjeronauku. Neznanje i neinformiranost su oduvijek bili plodno tlo za rađanje predrasuda, odbojnosti, pa i mržnje te širenje raznih neutemeljenih teorija i mitova. 

S nestankom obitelji, nestaje i znanje

Ipak, u slučaju Lijepe naše ne govorimo o neznanju koje bi bilo rezultat zataškavanja ili namjernog ignoriranja (iako je i toga itekako bilo, naravno), već koje ponajviše proizlazi iz činjenice da su Židovi gotovo izbrisani s područja zemalja bivše Jugoslavije. A oni koji su i ostali, čije su obitelji nekako preživjele Holokaust, najčešće nisu skloni (uglavnom zbog duboko usađenog straha zbog kojeg su potomci odgajani da ne otkrivaju svoje korijene) otkrivati u javnosti svoje porijeklo ili način života.

S druge strane, i u mnogim tim obiteljima su Judaizam i židovski način života zaboravljeni jer više nisu među živima oni njihovi preci koji su živjeli kao Židovi, pa tako tradicija, a s njome i običaji i vjera nažalost - nestaju. Vjerojatno je i velika većina tih obitelji mješovita (ne samo po pitanju nacionalnosti, već i vjere), usvojena su, dakle, druga vjerovanja i običaji, a samo neke stare obiteljske priče čuvaju sjećanje na njihove židovske pretke.

Heterogenost koju je teško razumijeti

Tako se iz godine u godinu i u široj javnosti gubi znanje o Židovima te je svedeno uglavnom na lekcije iz novije povijesti (time mislimo ponajviše na II. svjetski rat, a u Hrvatskoj posebno i na NDH) ili se isključivo vezuje uz državu Izrael i politička zbivanja.

Religiozni katolici ipak uspijevaju razlučiti neke osnovne činjenice o Židovima, barem ako dobro poznaju Stari Zavjet koji počiva na židovskoj Bibliji (Tanah), no i oni će se često zbuniti kada se počne govoriti o suvremenim židovskim pokretima i raznim denominacijama, uglavnom bezuspješno pokušavajući shvatiti tu heterogenost koja je, ako ćemo biti iskreni, oduvijek bila židovska „odlika“. A treba tu i reći da je Stari Zavjet ipak postavljen kao „uvertira“ u Novi Zavjet, pa ga se čita i tumači iz druge perspektive koja nije, naravno, židovska.

Namjerno nećemo više spominjati one koji i dalje ponavljaju stari mit da su Židovi oni koji su krivi za Isusovu smrt te koji su stoljećima svjesno i namjerno hranili tim riječima mržnju i odbojnost prema Židovima, već ovisno o tome kakva su bila vremena i interesi. Uputit ćemo vas radije na dvojicu Papa, Ivana Pavla II i Benedikta XVI koji su utrli put međureligijskom dijalogu i razumijevanju, a njihovim je stopama nastavio i Papa Franjo. Naravno, vrijedi i prisjetiti se da je Isus bio rođen kao Židov i živio je kao vrlo religiozan Židov o čemu ćemo vjerojatno i pisati nekom drugom prilikom.   

Povijest zapisana u svetim knjigama i kamenu

Tekstovi slični ovom često počinju kratkim povijesnim pregledima. No kada je riječ o Židovima čija se povijest mjeri tisućama godina – pretpostavlja se oko 3 500 do 4 000 – sasvim je jasno da se kratki pregled ne može dati.

S druge strane, činjenica je da osim onoga zapisanog u svetim knjigama, nema povijesnih dokaza da je Abraham, kojeg se naziva i „ocem vjere“, a kojeg Židovi zovu „naš otac Abraham“ (Avraham avinu) ikada postojao. No zato postoje dokazi koji govore u prilog istinitosti vremena opisanog u Bibliji i nekih običaja. Primjerice, jedan od istaknutijih takvih dokaza su glinene ploče iz drevnog grada Mari na području današnje Sirije, otkrivene tijekom arheoloških iskapanja 1933. godine. Upravo je Mari bio glavni grad Amorejaca, onih koje su, prema Tori, Izraelci pobijedili u zemlji Kanaan. Arhiva od oko 15 000 tekstova pronađenih u palači koja je bila najveće arheološko otkriće na tom lokalitetu, pruža detaljan uvid u uobičajenu društvenu, ekonomsku i pravnu praksu tog vremena. U arhivi se nalaze (kameni) pravni dokumenti, pisma, ugovori te književni i vjerski tekstovi.

Vrijednost tih tekstova za biblijske studije leži u činjenici da se Mari nalazi u blizini Abrahamove domovine, oko 320 km jugoistočno od Harana. Stoga dijeli zajedničku kulturu s područjem odakle potječu patrijarsi. Neki dokumenti detaljno opisuju postupke poput posvajanja i nasljeđivanja na načine koji su u skladu s načinom na koji su ti postupci prikazani u izvještajima iz Knjige Postanka. Ploče govore o klanju životinja prilikom sklapanja saveza, o sucima sličnim onima opisanima u Bibliji, bogovima koji su također imenovani u Tanahu i osobnim imenima kao što su Noa, Abram, Laban i Jakov (dakle, jasno je da to nisu neka izmišljena imena, već su se često koristila u tom vremenu). Spominje se grad po imenu Nahur, koji je možda dobio ime po Abrahamovom djedu po ocu, Nahoru, kao i grad Haran, u kojem je Abraham neko vrijeme živio. Slični arheološki dokazi su i pločice pronađene u gradu Nuzu (Nuzi) u Iraku te one otkrivene u Ebli u Siriji.

A kada je riječ o najstarijem vanbiblijskom dokazu o postojanju Izraelaca, to je Merneptahova stela, poznata i kao „Izraelska stela“. Ova je stela otkrivena 1896. godine u Tebi, drevnom gradu u Egiptu (u blizini današnjeg Luksora), u kompleksu hrama faraona Merneptaha. Stela datira iz oko 1207. godine prije nove ere i opisuje pobjede faraona Merneptaha nad raznim narodima, uključujući „Izrael“, koji se, dakle, spominje kao narod, a ne kao grad ili teritorij. Te je Izraelce faraon pobijedio u Kanaanu i bili su dovoljno značajna sila da se faraon tom pobjedom pohvali na steli.

Merneptahova stela, također poznata kao Izraelska stela, Foto: Webscribe, CC BY-SA 3.0, via Wikimedia Commons

Ne ulazeći dublje u povijest i više drugih, „mlađih“ stela i zapisa na zidovima i keramici, sasvim je jasno da postojanje Židova seže daleko u prošlost.

No tko su Židovi danas? Je li riječ o rasi, naciji, etničkoj grupi, pripadnicima iste religije – Judaizma…? Tko je Židov?

Židovi danas

Na sam spomen Židova, većina će najprije pomisliti na Izrael. U današnjoj državi Izrael živi oko 7 milijuna Židova, no rasprostranjeni su u cijelom svijetu - u SAD-u živi oko 6 milijuna Židova, dok u drugim državama svijeta živi nešto više od 2 milijuna. No država Izrael nije ta koja određuje tko je Židov, a tko nije, odnosno – nemaju svi Židovi izraelsko državljanstvo, a niti su svi Izraelci Židovi (podsjetimo se da je u strukturi stanovništva Izraela oko 30% Arapa, a tu su i drugi).

Prema Halaha (židovskom vjerskom zakonu) stvar je više ili manje jasna - Židov, ma gdje on živio i u što god vjerovao, jest onaj koji ima židovsko porijeklo po majci. Drugim riječima, ako je otac Židov, a majka nije, dijete prema Halaha nije Židov. Ali i opet, nije to uvijek bilo tako, niti je tako u svim židovskim skupinama; tako one koje ne slijede još uvijek glavnu struju rabinskog judaizma kao što su, na primjer, Karaiti, priznaju židovstvo po očevoj strani.

Židovom se također može postati konverzijom (gijur) što je uglavnom dugotrajan i složen postupak. Time je već isključeno pitanje rase jer rasu, naravno, ne možemo promijeniti nekim ritualom. Dakle, Židovi nisu niti rasa.

Najčešće se ističe da su Židovi etnoreligijska grupa, odnosno velika skupina ljudi koji su ujedinjeni zajedničkom vjerskom i etničkom pozadinom. No i oko te tvrdnje se vode neke rasprave jer nisu svi Židovi religiozni - ima značajan broj onih koji se izjašnjavaju kao ateisti, neki samo drže do tradicije, a tu su i mješoviti brakovi u kojima dijete ima, primjerice, po majci židovsko porijeklo, ali je kršteno ili je po ocu musliman itd. Dakle, čak i ako je osoba krštena i živi pobožnim kršćanskim životom, ako ima židovsko porijeklo po majci, Židovi će je i dalje smatrati Židovom. Sve su to teme o kojima ćemo još pisati, posebno kada je riječ o Zakonu o povratku u Izrael (alijah), tj. o stjecanju izraelskog državljanstva.

No ono s čime će se velika većina Židova složiti – Židovi su poput goleme obitelji, a tako i funkcioniraju u svakodnevnom životu. Neovisno o razlikama, slaganjima i neslaganjima (koja mogu biti vrlo žestoka i toliko su česta da su predmetom brojnih šala), postoji taj jedinstven osjećaj obiteljske pripadnosti kojeg je zapravo teško opisati. I kao što u svakoj obitelji ima različitosti i neslaganja, na sličan način Židovi doživljavaju jedni druge.

Osnovne podjele

Da bi se pokušalo raspetljati to veliko židovsko klupko, trebalo bi navesti i kakve sve podjele (tipovi, grupe) Židova postoje. Podjela je više, neke su proširene, a neke jednostavnije. Gotovo niti jedna od ovih podjela nije "službena", niti opće prihvaćena među Židovima, posebno kad govorimo o "denominacijama", ali mogu poslužiti kao uvid u raznolikost koja među Židovima postoji. 

Biblijske religijske grupe – od Mojsijevog vremena Židovi su se dijelili (i dijele se) na:

• Kohanim – svećenici, potomci velikog svećenika Aarona koji su obavljali vjersku službu u Hramu,
• Leviti – pripadnici (i potomci) Levijeva plemena koji su također bili vezani uz službu u Hramu te su radili kao glazbenici, pjevači, čuvari, vratari itd.,
• Izraelci – svi ostali.

Etnička podjela – Židovi iz različitih krajeva svijeta razvili su neke posebnosti u tradiciji, kulturi i običajima. Tako su tu:

• Aškenazi – Židovi iz Njemačke i Istočne Europe,
• Sefardi – Židovi iz Španjolske, s Pirinejskog poluotoka (dakle, uključujući Portugal) i španjolske dijaspore,
• Mizrahi - Orijentalni Židovi koji potječu uglavnom iz Iraka, Perzije (Iran) i Jemena, ali ih se može naći posvuda, od Maroka do Kalkute.
• Tu treba spomenuti i Kripto-Židove (ne, nemaju veze s kriptovalutom) – ponekad ih se zove i Conversos te čine znatno manju židovsku skupinu. Potekli su od sefardskih Židova i pobjegli su uglavnom u Ameriku gdje su se naselili na jugozapadu Amerike. Bili su kršteni kao katolici, ali su kod kuće prakticirali judaizam. Kako su se selili u nova područja, skrivali su svoje židovske korijene. Kako bi zaštitili svoju djecu, neki im nisu rekli da su Židovi. Kao rezultat toga, kasnije generacije možda neće znati za svoje židovske korijene.
• Postoje i brojne afričke grupe kao što su Etiopski Židovi (Beta Israel) ili pak Abajudaja u Ugandi i drugi.

Denominacije – ova podjela je svakako „najšarenija“. Židovi se, naime, dramatično razlikuju u svom pristupu vjeri, odnosno židovskim tradicijama, zakonima i obredima. Iako su se Židovi kroz cijelu povijest dijelili i razlikovali, najveće podjele su se dogodile tijekom 18. i 19. stoljeća uslijed židovskog prosvjetiteljskog pokreta poznatog kao Haskala. U SAD-u glavne vjerske struje judaizma su:

• reformisti,
• konzervativci,
• ortodoksni Židovi i
• rekonstrukcionisti.

I ortodoksni Židovi su vrlo raznoliki s brojnim podskupinama, od ultra-ortodoksnih ili haredi Židova do modernih, neo-ortodoksnih zajednica. Mnogi se Židovi ne identificiraju ni s jednom od navedenih denominacija.

Ali da se držimo ovom prilikom Izraela, ondje će se većina Židova sama odrediti u jednu od sljedećih skupina:

• Haredi – uobičajeno prevedeno kao „ultra-ortodoksni“ Židovi
• Dati – „religiozni“ Židovi
• Masorti – „tradicionalni“ Židovi ili
• Hiloni – „sekularni“ Židovi.

Ako ste stigli do kraja ovog teksta, čak i ako niste puno toga zapamtili, vjerujemo da vam je sasvim jasno da su Židovi svakako nepresušan izvor tema te da priča o njima nije baš tako jednostavna kao što ste možda (posebice posljednjih mjeseci) mislili da jest.