Mikve: osnove o židovskom ritualnom kupalištu

Voda igra važnu ulogu u brojnim religijama simbolizirajući čistoću, odnosno pročišćenje, kao i preobraćenje, pa je tako i u životu Židova prisutna u svim važnim obredima. S vodom počinje i svaki novi dan kada se, uz neizostavni blagoslov, ruke peru odmah nakon buđenja. Stoga i ne čudi da su mikve, odnosno ritualno kupalište, jedno od centralnih mjesta svake židovske zajednice.

Nerijetko se mikve među nežidovima nazivaju „židovskom krstionicom“ te se pogrešno smatra da se samo uranjanjem u taj mali bazen postaje Židovom. Ipak, kada je riječ o gijuru, odnosno konverziji na judaizam, mikve su onaj posljednji, završni korak do kojeg ne može doći bez prethodne dugotrajne i temeljite edukacije i pripreme.

Mikve postoje iz brojnih razloga, a njihova je bit duhovna i sveta.

Što su mikve?

Prije nego što su poprimile oblik kakvog danas poznajemo - a grade se prema točno utvrđenim pravilima i dimenzijama već stoljećima - naši su preci za vjerske rituale koristili prirodne vode, poput rijeka, jezera i mora. No bilo je to iz više razloga izazovno, bilo zato jer uranjanje u neke vode može biti opasno ili nema mogućnosti za privatnost (u mikve se uranjamo goli) ili voda nije čista… Pronalazak čiste vode, a posebno na području Svete zemlje, predstavljao je poseban problem koji je riješen tijekom razdoblja Drugog hrama (516. g. pr. n. e. – 70. g. pr. n. e.). U to je vrijeme Sandherin, odnosno Veliko vijeće ili glavni rabinski sud, počelo predlagati drugačiji način za provođenje rituala čistoće - bazen sa stepenicama, zvan mikve.

Drevne mikve

Riječ „mikve“ izvedena iz hebrejske riječi za „sakupljanje“, a proizlazi iz činjenice da se u bazenu sakuplja prirodna voda. Dakle, ne smije se koristiti samo voda iz slavine (a nekada slavina nije ni bilo). Voda mora biti ili iz podzemnog izvora ili je riječ o kišnici. Danas postoje točno određena pravila i sustavi kojima se prirodna voda spaja s vodom iz slavine. Ako ti uvjeti nisu zadovoljeni, bazen se ne može koristiti u ritualne svrhe.

Uloga mikvi u životu Židova

Mikve se ponajviše spominju u kontekstu obiteljske čistoće, zakona koje židovski parovi slijede nakon vjenčanja. U mikve se, naime, uranjaju žene i to sedam dana po završetku krvarenja kad završava period poznat kao nida. U mikve odlaze i mladenci prije vjenčanja (svaki zasebno), a ritual je obavezan i za one koji konvertiraju na Judaizam. Naime, nakon polaganja ispita i donošenja odluke o svom hebrejskom imenu, muškarci i žene odlaze u mikve te nakon uranjanja postaju i „službeno“ Židovi.

Ne postoji pravilo prema kojem bi muškarci u drugim prilikama morali odlaziti u mikve, taj je ritual za njih uglavnom vezan uz razne običaje. Oni koji ga slijede, uglavnom se uranjaju prije Šabata i blagdana, posebice uoči Jom Kipura. Uranjanje u mikve put je pročišćenja otkako je stvoren čovjek. Midraš nam govori da je Adam, nakon protjerivanja iz Edena, sjedio u rijeci koja je tekla iz Rajskog vrta. To je bio sastavni dio njegova procesa pokajanja (tešuva), pokušaja povratka njegovom izvornom savršenstvu. Našim precima je pak bilo naređeno da se urone u mikve prije primitka Tore na Sinaju. Mikve su bile značajne i kada je riječ o svećenstvu, pa je tako i zaređenje Aarona i njegovih sinova također obilježeno uranjanjem u mikve. U doba Svetih Hramova svećenici su se morali uranjati u mikve, baš kao i svaki Židov koji je želio ući u Božju kuću kako bi postigao stanje duhovnog pročišćenja. Koncept mikvi prisutan je i u obredu poznatom kao tahara, odnosno pranju tijela pokojnika prije njegova ukopa, no tijelo se ne uranja u mikve, već se ručno polijeva vodom.

Spomenimo i to da se u mikve također uranjaju posuđe i pribor za jelo prije njihova korištenja u košer kuhinji, a to je obavezno za predmete koje je proizveo (ili ikada koristio) nežidov. I to posuđe i pribor moraju biti apsolutno čisti prije rituala – ne samo da se temeljito peru, već se s njih uklanjaju, primjerice, i etikete. 

Kako izgledaju suvremene mikve

Mikve se obično nalaze u zatvorenom prostoru, dakle, unutar zgrada – često su smještene u diskretnom dijelu sinagoga s odvojenim ulazom ili su u zasebnoj zgradi. U suterenskim su prostorima jer se ukapaju u zemlju; kade i jacuzziji nisu valjane mikve, no mogu poslužiti u pripremi za ritual. Mikve imaju sustave za pročišćivanje vode i filtraciju koji ih održavaju čistima, a također se smiju dodavati neka sredstva koja će osigurati mikrobiološku ispravnost vode. Voda je uobičajeno sobne temperature ili je grijana, a neke starije mikve, poput onih u Izraelu, su hladne.

Halaha nalaže da se u mikve trebamo uroniti čisti, stoga je potrebno prethodno provesti detaljno čišćenje svake, pa i najmanje površine tijela. Drugim riječima, prije uranjanja je potrebno temeljito kupanje ili tuširanje prije kojeg se uklanja sav nakit, pa čak i lak za nokte. Kako bi se olakšao taj zahtjev, suvremene su mikve opremljene s potpuno opremljenim prostorima za pripremu, odnosno kupaonicama s kadama i tuševima, šamponima, sapunima, četkicama, trljačicama te drugim pomagalima za čišćenje i uljepšavanje. I svi ti proizvodi za higijenu tijela moraju se temeljito isprati prije rituala kako ne bi onečistili vodu.

Može se, dakle, primijetiti da mikve same po sebi nemaju ulogu u održanju higijene jer ulazimo u vodu tek kada smo posve čisti, već ponajprije imaju duboko duhovno značenje.

Duhovno značenje mikve

Treba se sjetiti da su, prema Knjizi Postanka, vode postojale prije kopna; drugog je dana stvaranja Bog stvorio svod te njime odvojio „vode od voda“, a trećeg je dana tražio da se vode ispod svoda skupe na jedno mjesto te da se pokaže kopno. Prema rabinu Aryehu Kaplanu, autoru knjige „Waters Of Eden“, sva prirodna voda na svijetu potječe iz četiri rijeke s izvorištem u Edenskom vrtu.

Prirodne vode, poput rijeka, oceana i jezera, fizički su načini povezivanja s Bogom, našim duhovnim izvorom. Prirodne vode i mikve omogućavaju nam da postignemo ponovno stanje duhovne čistoće. Vode, vjeruje se, mogu ukloniti negativne utjecaje iz našeg tijela, prelazimo iz nižeg duhovnog stanja u više. Ulazimo bez imalo šminke ili bilo čega drugog na tijelu, u cijelosti otkriveni, prikazujemo svoju dušu, ono što jesmo pred Stvoriteljem. Poput beba koje su u vodi u utrobi, mi smo također u vodi, u „duhovnoj maternici“.

Može se reći da ritual uranjanja u mikve ima svoju „tehničku“, kao i intimnu, pomalo mističnu dimenziju.

Ako ćemo o „tehnici“, ritual je vrlo jednostavan te traje svega nekoliko minuta. Osoba koja ulazi u mikve mora uroniti najmanje tri puta, dok neki običaji zahtijevaju četiri ili sedam puta. To uključuje izgovaranje blagoslova i uranjanje u vodu, pri čemu je vrlo važno da ste pri svakom uranjanju u potpunosti ispod vode – primjerice, ako vam ruka malo viri, pa čak i kosa, morat ćete ponoviti postupak. U prostoriji s bazenom stoga je uz žene često prisutna i pomoćnica, poznata kao šomeret.

No ritual predstavlja i duboko duhovno iskustvo, trenutak u kojem otvarate svoju dušu Bogu, u kojem ste sami pred Njim te u kojem je zapravo besmisleno igrati bilo kakvu ulogu na koje smo navikli u društvu; On zna što ste bili, što jeste i što ćete biti. To je onaj trenutak u kojem s Njime možete podijeliti svaku svoju misao, brigu, zahvalnost, želju… Mikve su mjesto vašeg susreta s Bogom - na vama je kako ćete to vrijeme iskoristiti.