Od Nebeskog Glasa do zajedničkog doma: tradicionalno židovsko vjenčanje

Sve počinje, piše u Talmudu, 40 dana prije začeća, kada Nebeski Glas objavljuje kojeg će bračnog partnera ta duša izabrati. U Judaizmu se tako vjeruje u koncept srodne duše, odnosno bašert. Ta je riječ dvojakog značenja; s jedne strane znači „predodređen od Boga“, odnosno odnosi se na skup okolnosti ili događaja orkestriranih Odozgo, od Boga koji sve postavlja na način da je u našem najboljem interesu. Na primjer, bašert bi bila situacija u kojoj niste dobili toliko željeni posao, što možda smatrate pravom tragedijom, možda to vidite i kao kaznu. No ne znate da biste za koju godinu na tom poslu bili jako nesretni ili da bi se zbog njega raspala vaša obitelj.

No bašert se također odnosi na srodnu dušu, pa se na jidišu zaručnik naziva bašerter, a zaručnica bašerte.

Bračni posrednici

U tradicionalnim zajednicama se u proces biranja potencijalnih bračnih partera i dalje uključuju posrednici, odnosno šadhanim (množina od šadhan) ili, kako ih nazivamo na hrvatskom – provodadžije.

Budući da često roditelji biraju bračnog posrednika, često se pogrešno misli da se brakovi među Židovima dogovaraju, odnosno da mladenci nemaju izbora. No šadhanim samo pomažu pronaći potencijalne partnere temeljem dobrog poznavanja obitelji, njihovih vrijednosti, želja, a konačna odluka prepuštena je djevojkama i mladićima. Oni će se sastati sa svakim predloženim partnerom (ili možda i onima koje su njihovi roditelji ili oni sami ocijenili kao poželjne) na javnom mjestu poput kafića ili restorana. Mogu se sastajati i više puta, pri čemu se puno razgovara. Kad u nekome prepoznaju svoju srodnu dušu, oni će se zaručiti. Dakle, potraga se odvija sve dok s nekime „ne kliknu“.

Zaruke

Zaruke je uobičajeno proslaviti, a ta se proslava ponekad naziva tena'im („uvjeti“) prema tradicionalnom ugovoru u kojem su se nekoć navodili datum vjenčanja i drugi dogovori. No danas se zaručnički ugovori uglavnom ne sklapaju (o ketubi ili bračnom ugovoru će biti riječi u nastavku teksta), već se zaruke potvrđuju usmenim dogovorom. U nekim se zajednicama proslava naziva lehaim (dosl. „za život“) jer tim se riječima nazdravlja, pa se i dogovor potvrđuje zdravicom.

No postoji simbolični „ugovor“ poznat kao kinjan sudar – riječ je o razmjeni predmeta, najčešće rupčića, kao simbola dogovora. Također, kod mnogih i dalje postoji običaj da majke zaručnika i zaručnice nakon potvrde zaruka razbiju porculanski tanjur. To simbolizira konačnost dogovora, baš kao što se i razbijeni tanjur više ne može sastaviti.

Nema točno određenog vremena koliko dugo mora trajati razdoblje zaruka. Budući da osamljivanje i fizički kontakt između muškarca i žene nisu dozvoljeni, nerijetko se potiče da to razdoblje bude čim kraće kako zaručnici ne bi podlegli iskušenjima. No izbor datuma vjenčanja iznimno je važan te se bira prvi mogući prikladan datum. Naime, vjenčanje se ne može održati tijekom blagdana ili, primjerice, razdoblja kao što je vrijeme tugovanja poput Tri tjedna. Također nije dozvoljeno na Šabat tijekom kojeg vrijede brojne zabrane vezane uz rad ili pak uz plaćanje, kuhanje, snimanje i slično.

Pripreme za vjenčanje

Danima prije vjenčanja traju intenzivne pripreme, od izbora rabina, kumova, potom voditelja vjenčanja, počasnih sudionika (kibudim) koji će imati razne uloge, od izgovaranja blagoslova do držanja hupe, pa do izbora glazbe i jela.

U posljednjem tjednu prije vjenčanja mladenci se ne viđaju, niti razgovaraju, a večer prije vjenčanja mladenka se uranja u mikve. Na Šabat prije vjenčanja mladoženja se poziva da čita iz Tore (dobiva aliju), nakon čega ga okupljeni (ali i mladenku) zasipaju bombonima i orašastim plodovima „za plodnost i sladak život“. Taj običaj poznat kao aufruf se ne prakticira svugdje. Nakon molitvene službe obitelj mladoženje organizira svečani kiduš, dok mladenka slavi sa svojim prijateljicama (Šabat kalla ili fohršpil).

Tradicionalno, dan prije vjenčanja mladoženja i mladenka poste.

Ketuba: bračni ugovor

Poseban prostor treba posvetiti ketubi, tradicionalnom židovskom bračnom ugovoru koji mladoženja uručuje mladenki na dan vjenčanja, u prisutnosti svjedoka. Riječ je o dokumentu s pravnom i duhovnom vrijednošću, obveznom prema židovskom vjerskom zakonu (halaha), a njegova je glavna svrha zaštititi prava žene u braku te u slučaju razvoda ili smrti supruga. U ketubi su, naime, navedene osnovne obveze koje mladoženja preuzima: uzdržavanje, poštovanje, briga i materijalna sigurnost za ženu. Također uključuje iznos odštete koji je muž dužan isplatiti ženi ako dođe do razvoda ili njegove smrti. Time ketuba ima funkciju sličnu bračnom ugovoru, ali s naglašenim etičkim i religijskim temeljima.

Tekst je pisan na aramejskom jeziku, koji je u doba nastanka ovog obrasca bio pravni i svakodnevni jezik. Iako postoji standardizirani obrazac, detalji se prilagođavaju svakom paru – unose se njihova imena, datum vjenčanja prema hebrejskom i građanskom kalendaru te mjesto sklapanja braka. U nekim zajednicama dodaje se i prijevod na hebrejski ili lokalni jezik.

Bogato ukrašena Ketuba iz 18. stoljeća, Verona, Foto: The Jewish Museum, New York

Ketubu najčešće sastavlja rabin koji vodi vjenčanje ili stručni pisar (sofer), osobito ako se dokument ručno ispisuje i ukrašava. Konačni dokument potpisuju dva košer svjedoka; riječ je o odraslim, pouzdanim židovskim muškarcima koji nisu u srodstvu niti s mladenkom, a ni s mladoženjom. Njihovi potpisi potvrđuju pravnu valjanost dokumenta. Mladoženja je taj koji formalno prihvaća obveze navedene u ketubi, no ne potpisuje ketubu, kao ni mladenka.

Ketuba se čita naglas tijekom ceremonije vjenčanja, a potom se predaje mladenki koja je čuva kao svoj osobni, pravni dokument, a često se i uokviruje te stavlja na vidljivo mjesto u domu.

Obred vjenčanja

Prije ceremonije je mladenka pokrivena velom, u spomen na Rebeku koja je pokrila svoje lice kada je prvi put dovedena Izaku da mu bude žena. Obred vjenčanja traje oko pola sata te se sastoji od dvije cjeline – kidušin („zaruke“) i nisuin.

U prvom dijelu, kidušin, mladenka prilazi mladoženji i oko njega kruži. Potom se nad vinom izgovaraju dva blagoslova (standardni blagoslov vina i drugi koji se odnosi konkretno na zapovijedi vezane uz brak), a zatim mladoženja stavlja mladenki prsten uz riječi „Budi mi posvećena (mekudešet) ovim prstenom u skladu sa zakonom Mojsija i Izraela. Slijedi čitanje ketube te drugi dio, nisuin.

Mladenka i mladoženja stoje ispod hupe, odnosno baldahina postavljenog na četiri stupa, a koji simbolizira njihov dom (ponekad se u govoru vjenčanje i naziva hupa). Ondje mladenci po prvi puta izgovaraju sedam blagoslova (ševa brahot) koje će izgovoriti i kasnije, tijekom svečanog obroka. Blagoslovi se izgovaraju u prisutnosti minjana, molitvenog kvoruma kojeg čini 10 vjerski punoljetnih muškaraca.

Par potom ispija vino, a mladoženja razbija čašu (ili mali simbolični komad stakla) desnom nogom, što simbolizira uništenje Svetog Hrama u Jeruzalemu.

Prije svečanog slavlja uz bogat izbor jela, glazbu i ples, par će se nakratko simbolično povući u sobu za osamu, takozvana jihud soba. Ondje prekidaju post koji je počeo dan prije vjenčanja, razmjenjuju darove, a potom se pridružuju uzvanicima. Nakon svečane večere još jednom će izgovoriti sedam blagoslova.

Slavlje se na svojevrstan način nastavlja i narednih tjedan dana tijekom kojih mladenci ne rade, niti se razdvajaju. Primaju goste te se zapravo privikavaju na činjenicu da su bračni par u poznatom okruženju. Budući da se sedam blagoslova izgovara na svakom zajedničkom obroku, tako se i taj prvi tjedan naziva ševa brahot. Tek nakon toga se putuje na medeni mjesec.

Naravno, ovdje je ukratko opisano tradicionalno židovsko vjenčanje, a običaji se u detaljima razlikuju unutar različitih zajednica (primjerice aškenaških i sefardskih). S druge su strane reformne zajednice gdje su vjenčanja više „suvremena“, kraće traju i manje su strukturirana.