Noć vještica i Judaizam: vjeruju li Židovi u demone?

Unatoč činjenici da živimo u prevladavajuće kršćanskom okruženju koje se dugo opiralo (i opire se) obilježavanju Noći vještica, ipak se gotovo na svakom koraku mogu vidjeti izrezbarene bundeve i zastrašujući ukrasi. Djeca, a budimo iskreni i odrasli pak koriste još jednu priliku za maskiranje prije fašnika. Ako je vjerovati pop kulturi, demoni, vještice, duhovi i druga nadnaravna bića prirodno pripadaju svijetu Noći vještica. No što je s judaizmom? Protivi li se ovom slavlju? I što je s demonima koji se nerijetko vezuju uz židovsku tradiciju?

Zavirimo li u židovske izvore, na njih ćemo sasvim sigurno naletjeti iako ne jašu na metli.

Židovska demonologija

U Talmudu nalazimo priče o demonima, u kasnijoj kabalističkoj literaturi se razvija složena demonologija, a židovski folklor poznaje likove poput Lilith i Ashmedaja. Postojali su i različiti oblici zaštite od nadnaravnih sila, uključujući amulete i magijske predmete.

Ali na pitanje „Vjeruju li Židovi u demone?” nije moguće odgovoriti tek jednostavnim „da”. Naime, ta židovska demonologija nije jedan jedinstveni sustav vjerovanja. Predodžbe o demonima mijenjale su se kroz stoljeća, a unutar same židovske misli postojali su različiti stavovi, od prihvaćanja njihova postojanja, pa do racionalističkog odbacivanja takvih vjerovanja.

Izvori priča o demonima

Prije nego što se dotaknemo Talmuda i Lilith, vrijedi napraviti mali korak unatrag. Predodžbe o demonima bile su raširene na drevnom Bliskom istoku. Kulture u Mezopotamiji vjerovale su u različita nadnaravna bića kojima se pripisivala odgovornost za bolesti, nesreće i druge nevolje. Postojali su i različiti rituali i zaštitni predmeti kojima se ljude pokušavalo zaštititi od takvih sila.

Židovska tradicija razvijala se u tom istom kulturnom prostoru. Iako se nipošto ne može reći da je jednostavno preuzela vjerovanja svojih susjeda, ne može se zanemariti činjenica da je s njima bila stalno u doticaju. Pritom je židovski monoteizam napravio važnu razliku koja se i danas naglašava: demoni nisu bogovi. Naime, u monoteističkom sustavu nadnaravna bića mogu biti podređena jedinom Bogu, a njihova je moć ograničena. Upravo je to jedna od važnih razlika između židovske demonologije i demonologije politeističkih religija.

A što kaže Biblija?

Možda biste mogli očekivali da je Biblija zbog tih utjecaja puna demona. Međutim, istina je sasvim suprotna: demonologija je u hebrejskoj Bibliji čak prilično slabo razvijena. Postoje u njoj neka mjesta koja se mogu povezati s nadnaravnim ili demonskim bićima. U Ponovljenom zakonu, primjerice, pojavljuju se shedim, a u Izaiji Lilith. Spominju se i različite sile ili personifikacije povezane sa smrću, bolešću i razaranjem.

No nije uvijek lako utvrditi što su ti izrazi u izvornom kontekstu značili. Neki su tekstovi pjesnički, a pojedine riječi mogu istodobno biti vlastita imena i obične imenice. Zato nije uvijek moguće sa sigurnošću reći govori li određeni biblijski tekst o stvarnom demonskom biću ili koristi tradicionalni književni jezik. Još je važnije istaknuti da službena biblijska religija nije poticala bavljenje demonima i magijom. Naprotiv, određeni oblici magije i zazivanja mrtvih bili su zabranjeni.

Drugim riječima, ne možemo jednostavno reći: „Židovi su oduvijek vjerovali u demone.” Biblijska je slika puno složenija. Tek u kasnijoj židovskoj literaturi susrećemo mnogo razvijenije predodžbe o demonima.

Shedim – demoni u rabinskoj tradiciji

Hebrejska riječ shedim pojavljuje se već u Bibliji odnoseći se na strane bogove ili božanstva kojima su nežidovi prinosili žrtve. Tek je u kasnijoj židovskoj tradiciji riječ dobila značenje demona. Rabinska literatura poznaje i pojam mazikim koji se odnosi na štetna nadnaravna bića.

U Talmudu demoni više nisu samo rijedak trag u tekstu. Pojavljuju se u pričama, raspravama i različitim upozorenjima. Govori se o njihovoj prisutnosti na određenim mjestima i u određenim okolnostima, a pojedini tekstovi donose i praktične savjete kako ih izbjeći.

Zanimljivo je da je demonologija izraženija u Babilonskom Talmudu nego u Jeruzalemskom. To ne znači da je riječ o jednostavnom preuzimanju babilonskih vjerovanja, ali pokazuje koliko je židovska tradicija nastajala u stalnom dodiru s kulturama među kojima je živjela. Babilon je bio prostor u kojem su predodžbe o nadnaravnim bićima već imale dugu tradiciju.

 

Demoni nisu bili „drugi bogovi”

Unatoč svim tim pričama, demoni u židovskoj tradiciji nikada nisu bili štovani kao božanstva koja bi stajala nasuprot jednom Bogu ili bila njemu na bilo koji način ravna; njihova je moć bila ograničena u odnosu na beskrajnu snagu Stvoritelja. Istina, u nekim se tradicijama smatralo da demoni mogu nanositi štetu, izazvati bolest ili čovjeka navesti na zlo, ali ravnopravnost s Bogom bila je isključena,  oni nisu predstavljali neovisnu božansku silu.

To je posebno važno za razumijevanje židovske demonologije: vjerovanje u postojanje nekog nadnaravnog bića nije isto što i njegovo štovanje. Kasniji židovski izvori razvijat će različite načine razumijevanja tih bića, ali monoteistički okvir ostaje ključan.

Priča o Ashmedaju i kralju Salomonu

Jedna od najpoznatijih figura židovske demonologije jest Ashmedaj (Ashmedai), kralj demona. Najpoznatija priča o njemu povezana je s kraljem Salomonom.

Prema talmudskoj predaji, Salomon tijekom gradnje Hrama treba pronaći čudesni šamir, sredstvo koje omogućuje rezanje kamena bez željeznog alata. Za šamir se obraća Ashmedaju, kralju demona, koji mu otkriva gdje se on nalazi. Salomon tada šalje svojega čovjeka Benajahua da zarobi Ashmedaja pomoću lanca i prstena s Božjim imenom.

Na prvi pogled riječ je o klasičnoj priči o kralju koji je svladao kralja demona. Ali čak i unutar tradicionalnog židovskog tumačenja, priča može imati dublje značenje.

Chabad, primjerice, navodi tumačenje Maharala iz Praga prema kojem se demoni mogu razumjeti kao netjelesna bića, dok lanac i prsten imaju simboličku ulogu. Priča se tako može promatrati i kao alegorija o odnosu između božanskog, intelekta i ljudskog dostojanstva. Dakle, ne mora se svaka priča o demonu u židovskom izvoru shvatiti na isti način, kao doslovan opis stvarnosti.

Lilith između dobra i zla

Možda najpoznatije ime koje će mnogi povezati sa židovskom demonologijom, vjerojatno je Lilith. No je li sve vezano uz nju doista i zlo, demonsko? Lilith je, naime, u feminističkoj teoriji i kulturi postala moćan simbol nepokornosti, jednakosti i odbacivanja patrijarhalnog autoriteta.

U Izaiji se pojavljuje riječ lilit, koju različiti prijevodi i tumačenja različito razumiju, a kasnija židovska tradicija razvija lik Lilith. U rabinskoj literaturi Lilith je ženski demon koji se povezuje s noći, spavanjem i opasnostima koje prijete ljudima. Kasnija tradicija oko nje plete sve više priča, a svakako najpoznatija je ona prema kojoj je Lilith bila prva Adamova žena (pokušate li je naći u Knjizi postanka, nećete uspjeti jer je nema). Dakle, Lilith i priča o Adamu se ne spominje u Tori, već se pojavljuje znatno kasnije, u srednjovjekovnom tekstu Alphabet of Ben Sira (nastalom između 8. i 10. stoljeća). Zatim su je još dodatno razradili kabalistički izvori.

Kabalistička literatura Lilith povezuje s različitim negativnim duhovnim silama, a njezin lik postaje jedan od najrazvijenijih u kasnijoj židovskoj demonologiji. No moderna je kultura Lilith gotovo potpuno preoblikovala. Od demonske figure postala je simbol ženske neovisnosti, seksualnosti i pobune protiv podređenosti jer je njezino prvotno „grešno“ odbijanje podređenosti Adamu prepoznato kao čin hrabrosti.

Zanimljivo je, ali važno ipak razlikovati modernu Lilith od Lilith iz klasičnih židovskih izvora, no njoj ćemo posve sigurno posvetiti više prostora u nekom od budućih tekstova.

Od Talmuda do kabale

Tijekom kasne antike i srednjeg vijeka židovske predodžbe o nadnaravnom svijetu postaju još složenije.

U razdoblju između Biblije i rabinske literature pojavljuju se razrađenije predodžbe o silama dobra i zla. U nekim tekstovima demoni imaju vlastite vođe, a njihova se uloga više ne povezuje samo s fizičkom štetom nego i s iskušenjem te djelovanjem na ljudsku dušu. Kasnije će kabalisti razvijati još složeniju demonologiju, uključujući različite hijerarhije te odnose među nadnaravnim bićima.

Važno je pritom imati na umu da ni ta demonologija nije nastala izolirano. Kroz stoljeća su na židovski folklor i mističnu literaturu utjecale i predodžbe okolnih kultura, kao što je to već spomenuto vezano uz Babilon.

Zato ono što danas nazivamo „židovskom demonologijom” nije jedan nepromjenjivi sustav koji postoji od biblijskih vremena do danas. Riječ je o sloju tradicije koji se razvijao i mijenjao kroz vrlo dugo razdoblje.

Kako se od demona štitilo?

Ako su ljudi vjerovali da nadnaravna bića mogu nauditi čovjeku, logično se pojavilo i pitanje: kako se zaštititi? Židovska povijest poznaje različite zaštitne prakse, uključujući amulete i druge predmete s natpisima.

Arheolozi su pronašli i židovske magijske zdjele iz kasne antike na kojima su zapisivane formule za tjeranje ili vezanje štetnih nadnaravnih bića. Neke su bile namijenjene zaštiti doma, žena i djece. Postojale su i različite predodžbe o zaštitnoj ulozi pojedinih predmeta i tekstova.

Među njima se u kasnijoj tradiciji posebno ističe mezuza. Chabad navodi talmudsku priču u kojoj se djevojka za koju se je tvrdilo da je opsjednuta demonima oporavila nakon postavljanja mezuze na vrata prostorije. Kabalistička tradicija kasnije je dodatno razvila ideju zaštitne snage Božjeg imena Shaddai koje se nalazi na vanjskoj strani pergamenta mezuze.

No ovdje postoji važna granica.

Židovska tradicija nije uvijek prihvaćala ideju da mezuza treba služiti kao magijski talisman. Maimonid je, primjerice, kritizirao takvo shvaćanje. I ponovno dolazimo do iste teme: unutar judaizma postojali su različiti načini razumijevanja nadnaravnog.

A smiju li Židovi slaviti Noć vještica?

I tako dolazimo do pitanja koje je posebno zanimljivo upravo 31. listopada. Ako židovska tradicija poznaje demone, Lilith i druge nadnaravne figure, znači li to da Židovi mogu slaviti Halloween?

U ortodoksnom judaizmu odgovor je uglavnom – ne.

Chabad Halloween ne smatra židovskim blagdanom i umjesto njega podsjeća na Purim, židovski blagdan tijekom kojeg se također nose kostimi, šalju darovi, prikuplja pomoć za potrebite i slavi uz mnogo veselja.

U jednom Chabadovu odgovoru razlika se slikovito opisuje usporedbom dvaju blagdana: na Purim se djeca maskiraju, posjećuju druge, donose darove i daju cedaku, dok Halloween naglašava sasvim drugačije motive.

Pa ipak, u liberalnim i sekularnim židovskim zajednicama, osobito u SAD-u, može se susresti drugačiji pristup. Ondje se Noć vještica često doživljava uglavnom kao i u Hrvatskoj, kao suvremeni sekularni društveni običaj, a ne nekakav religijski obred od kojeg bi trebalo zazirati. Za takve obitelji dijete koje se maskira i ide po slatkiše ne sudjeluje nužno u poganskom obredu, već u običaju koji je izgubio velik dio izvornog religijskog značenja.

Zato se među Židovima mogu čuti različiti odgovori: od „to nije naš blagdan” do „to je danas samo sekularni društveni običaj”.

Vjeruju li Židovi danas u demone?

Dakle, već u srednjem vijeku postojali su židovski mislioci koji su odbacivali doslovno vjerovanje u demone. Među najpoznatijima je Maimonid, koji se svojim racionalističkim pristupom razlikovao od mnogih ranijih i suvremenih mu rabinskih predodžbi. S druge strane, kabalistička tradicija razvila je vrlo detaljan svijet duhovnih i demonskih sila.

I jedno i drugo dio je povijesti židovske misli. No za većinu suvremenih Židova vjerovanje u demone nije dio svakodnevne vjerske prakse. Za neke su oni dio folklora i povijesti židovskih ideja, dok pojedinci koji pripadaju tradicionalnijim ili mističnim strujama mogu takve predodžbe shvaćati ozbiljnije.

Zato nije ispravno reći ni „Židovi vjeruju u demone” ni „Židovi ne vjeruju u demone” kao univerzalnu tvrdnju. Možda je najtočnije reći da judaizam nema jednu jedinu doktrinu o demonima.

U židovskim izvorima, dakle, možemo pronaći spomenute shedime i mazikime, Ashmedaja, Lilith, kao i priče o duhovima, dibucima (dušama koje opsjedaju žive) i drugim nadnaravnim bićima, amulete te razne oblike zaštite, ali i snažnu racionalističku tradiciju koja takve predodžbe nije prihvaćala doslovno.

I upravo zato odgovor na pitanje iz naslova glasi:

Neki židovski izvori govore o demonima kao o stvarnim nadnaravnim bićima. Drugi ih tumače drugačije. No većina suvremenih Židova danas ne smatra vjerovanje u demone dijelom svojega svakodnevnog života. U židovskom monoteističkom okviru, bez obzira na to shvaća li se njihovo postojanje doslovno, simbolički ili kao dio folklora, oni nikada nisu i neće biti ravnopravni Bogu.

Želite li doznati više, preporučujemo linkove koje smo i mi koristili:

• https://jewishvirtuallibrary.org/demons-and-demonology
• https://www.chabad.org/library/article_cdo/aid/434666/jewish/Should-Jews-Celebrate-Halloween.htm
• https://www.chabad.org/library/article_cdo/aid/7322664/jewish/What-Is-the-Seal-of-Solomon.htm
• https://www.chabad.org/library/article_cdo/aid/310889/jewish/The-Protective-Power-of-Mezuzah.htm
• https://www.myjewishlearning.com/article/demons-dybbuks-ghosts-golems/
• https://www.myjewishlearning.com/article/jewish-magical-practices-beliefs/
• https://www.myjewishlearning.com/article/monsters-demons-and-other-mythical-creatures-in-jewish-lore/
• https://www.myjewishlearning.com/article/avodah-zarah-12/
• https://aish.com/lilith-the-real-story/
• https://www.jewfaq.org/role_of_women