Knjiga kao spomenik: predstavljeno drugo izdanje knjige „Holokaust u Zagrebu“
Od prvog izdanja knjige „Holokaust u Zagrebu“ Slavka i Ive Goldsteina prošle su 23 godine, sjećanja na strahote Holokausta danas ima sve manje, a termin „Holokaust“ u Jasenovcu je zamijenjen terminom „masovni zločin“, istaknuto je na predstavljanju drugog izdanja knjige.
- Došlo je novo vrijeme s još manje sjećanja. Godine 2001., nakon što smo podvukli crtu pod ratove i režim iz '90ih, smatrali smo da je revizionizam otišao u povijest. Mislili smo da stvari idu k svom smirenju i da će se Holokaust moći u Zagrebu etablirati kao činjenica, rekao je na predstavljanju autor Ivo Goldstein.
Time je odgovorio na pitanje zašto se nakon četvrt stoljeća od izlaska knjige „Holokaust u Zagrebu“, odlučio na drugo izdanje.
- Kad je knjiga prvi put izašla, bilo je puno pohvala ali i negiranja, ružnih i neumjesnih komentara, priča da se Holokaust nije događao u Zagrebu, nego negdje drugdje, kazao je Goldstein.
Unatoč tome, autor knjige napominje da nije vjerovao da će se u budućnosti termin "Holokaust" zamijeniti nekim drugim, no do toga je ipak došlo.
- Međutim, od prošle godine u Jasenovcu, na tabli koju je netko instalirao za vrijeme predsjedanja Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust, nema više termina 'Holokaust' za Židove, nego samo 'masovni zločin, istaknuo je Goldstein, dodavši da je to eufemizam koji je apsolutno neprihvatljiv.
Ispričane sudbine donose povijest 'iznutra'
Knjiga „Holokaust u Zagrebu“ donosi povijest iznutra, napominje autor, pričajući priče preživjelih sudionika toga vremena, koje tako najbolje dočaravaju strahote Holokausta.
Istražujući povijesnu građu u Hrvatskom državnom arhivu naišao je na brojne dokumente, kazao je, kao što su molbe za izuzeće od nošenja židovskog znaka, molbe za dobivanje arijskih prava i molbe za prelazak preko Tomislavovog trga.
- Kad sam dao gotov rukopis na čitanje profesorici Mirjani Gross, koja je na čudesan način preživjela logor, rekla mi je da o tome što je pročitala ništa nije znala. Nije bila ovdje, dok je ono malo preživjelih šutjelo jer im je bilo muka, jer su pokušavali živjeti novi život, bez da se toga moraju prisjećati, otkrio je Goldstein.
- Priče preživjelih pričale su se uglavnom u užem krugu obitelji, da bi tek kasnije, kad su postali djedovi i bake, počeli otvorenije pričati o progonima i zločinima za vrijeme Holokausta, kazao je povjesničar Goran Hutinec.
- Knjiga danas može poslužiti kao spomenik. Ne toliko zbog velikog broja riječi, nego zbog svih tih ispričanih sudbina s ruba anonimnosti, malih ljudi, djece koja kroz ovu knjigu pružaju svoj glas i opominju nas da se ono što je bilo možda neće na isti način ponoviti, ali je moguće nešto vrlo slično, ističe Hutinec.
Važnost knjige čije je prvo izdanje objavljeno prije gotovo četvrt stoljeća, Hutinec vidi u tome što je ona odškrinula vrata utjecaju velikih historiografija iz Europe i svijeta, u vremenima kada je hrvatska historiografija izgubila korak sa stranim uzorima.
Tekst nastavite čitati na stranici HRT-a.
