Koliko Židova, toliko jezika: od aramejskog, preko hebrejskog do ladina

Gdje god su Židovi živjeli (a znamo da su raseljeni po cijelom svijetu), govorili su i pisali drugačije od svojih susjeda; ponekad bi se u jezike tih zemalja uplelo tek nekoliko hebrejskih riječi, ali neki drugi jezici su se s vremenom toliko promijenili i po gramatici i po izgovoru da se gubi svaka sličnost s jezikom domicilne države (ili područja). Takva je priča i s jidišem koji, kad ga slušate, zvuči poput njemačkog, a ako i govorite, bilo njemački ili hebrejski, razumjet ćete tek poneku riječ. Mnogi od tih jezika i dijalekata su danas u izumiranju, pa je s ciljem njihova očuvanja pokrenut 2020. godine projekt „HUC-JIR Jewish Language Project“ u čijoj je bazi do sada već izlistano i objašnjeno više od 30 takvih „židovskih jezika“, uključujući znakovni jidiš jezik za osobe s oštećenjem sluha.

No da se ne izgubimo u toj šarolikoj jezičnoj šumi ili, bolje rečeno, u govornom šumu, predstavit ćemo one osnovne i najpoznatije židovske jezike i dijalekte koji su duboko vezani uz našu povijest, vjeru, kulturu, identitet te, općenito, svakodnevni život.

Jezici naših praotaca – aramejski i klasični hebrejski jezik

Većinom ste svi čuli za onaj jezik kojeg danas nazivamo biblijski ili klasični hebrejski jezik koji se podučava i na katoličkim sveučilištima u okviru redovitog programa. Riječ je o dijalektu kanaanskog jezika koji su koristili ljudi drevnog Izraela i primarni je jezik Tore i Tanaha (hebrejske biblije). Odmah moramo istaknuti da postoji značajna razlika između tog drevnog i suvremenog hebrejskog jezika, pa mnogi sekularni Židovi koji nisu prolazili vjersku edukaciju imaju teškoća s razumijevanjem svetih knjiga.

Hebrejski jezik pripada skupini semitskih jezika koji su grana afro-azijske porodice jezika. Semitski jezici se, prema području na kojem se govore (ili su se govorili), dijele na tri velike skupine: sjeveroistočnu, sjeverozapadnu i jugozapadnu. Za nas je bitna sjeverozapadna skupina koja obuhvaća područje sjeverozapadne Mezopotamije, Sirije i Kanaana, a kojoj pripadaju (uz aramejski i ugaritski jezik) i kanaanski jezici – fenički s punskim, moapski i hebrejski.

U kontekstu Tore i naše povijesti, dobro je znati da Abraham i njegovo pleme nisu govorili hebrejskim, već aramejskim jezikom. Židovskim aramejskim narječjem napisan je i Babilonski Talmud. Dio Tanaha (konkretno Danijel i Ezra u Ketuvim (Spisi)), Jeruzalemski Talmud, mnogi rabinski spisi i midraši pisani su pak biblijskim aramejskim kojim su Židovi govorili nakon povratka iz babilonskog ropstva (otprilike VI. st. pr. n. e. pa do bizantinskoga doba). Klasični hebrejski jezik se je pak razvio iz starijega kanaanskog jezika negdje krajem drugog tisućljeća pr. n. e. te je njime napisana Tora, kao i velika većina Tanaha.

Oživljavanje suvremenog hebrejskog jezika

Poznato je da je hebrejski jezik vraćen u život i prilagođen vremenu za Židove u Izraelu ili, točnije, razvijen je zbog sve većih doseljavanja na to područje i prije osnutka moderne države 1948. No ne može se sa sigurnošću izdvojiti prekretnica, točan trenutak u kojem se je to dogodilo te kako je do obnove i modernizacije jezika došlo.

Sholem Yakov Abramovich i Elezer Ben-Yehuda vratili su hebrejski jezik u život

U tom kontekstu se spominju se dvije istaknute povijesne ličnosti. Prvi je Mendele Moykher Sforim (pseudonim Sholem Yakov Abramovich, 1836. – 1917.), rusko-židovski autor zaslužan za modernizaciju pisanog hebrejskog. Njegov fokus je bio isključivo na prilagodbi hebrejskog za modernu upotrebu u pisanom mediju, a ne u govornom obliku. Nadahnut srednjovjekovnim hebrejskim, aramejskim i mišnaičkim hebrejskim (rani rabinski hebrejski jezik, jedan od izravnih drevnih potomaka biblijskog hebrejskog, a definitivno su ga zabilježili židovski mudraci u pisanju Mišne i drugih suvremenih dokumenata) razvio je novi leksikon koji je objavljen sredinom 19. stoljeća. On se također smatra jednim od utemeljitelja moderne hebrejske i jidiš književnosti.

Zasluge za pokret korištenja hebrejskog kao govornog jezika idu pak Eliezeru Ben-Yehudi (1858. – 1922.), također poznatom kao ocu modernog hebrejskog jezika. Ben-Yehuda se je preselio u Jeruzalem iz Bjelorusije 1881. u dobi od 23 godine. Do tada je već tečno govorio klasični hebrejski.

Poput naših velikana hrvatskog narodnog preporoda i Ben-Yehuda je vjerovao da je nacija definirana svojim ljudima, zemljopisom i - jezikom. Stoga je smatrao da bi hebrejski trebao biti jezik židovskog naroda i odlučio je da će govoriti samo hebrejski dok bude živio u Jeruzalemu. U to su vrijeme različite židovske zajednice već prihvatile hebrejski kao „lingua franca“ (jezik kojim se na širemu području služe govornici različitih jezika radi međusobne komunikacije), ponajviše zbog činjenice da su tada na području današnjeg Izraela već živjeli brojni židovski doseljenici iz cijelog svijeta. No hebrejski se je koristio samo u fragmentima i uglavnom je bio nadopunjen drugim jezicima, pa je Ben-Yehuda odlučio razviti moderni hebrejski vokabular kako bi mogao postati nacionalnim jezikom. Uz izbor riječi iz klasičnog hebrejskog skovao je i one potpuno nove te ih širio putem biltena, a svoje je poznanike poticao da koriste hebrejski u svakodnevnom govoru. Osnovao je i Vijeće za hebrejski jezik koje je 1953. godine formalizirano kao Akademija za hebrejski jezik.

Moderni hebrejski postao je, uz engleski i arapski, službeni jezik u Palestini pod britanskom upravom 1921. godine, a zatim je 1948. postao službeni jezik novoproglašene Države Izrael.

Jidiš - nesuđeni nacionalni jezik židovskog naroda

U doslovnom prijevodu, jidiš znači „židovski“ i odnosi se na jezik kojim govore uglavnom Aškenazi, Židovi iz srednje i istočne Europe te njihovi potomci. Iako su njegov osnovni vokabular i gramatika izvedeni iz srednjovjekovnog zapadnonjemačkog, jidiš integrira mnoge jezike, uključujući njemački, hebrejski, aramejski te razne slavenske i romanske jezike.

Jidiš ima dugu povijest; nemoguće je točno odrediti gdje ili kada se je pojavio, no najšire je prihvaćena teorija da je nastao u 10. stoljeću, kad su Židovi iz Francuske i Italije počeli migrirati u njemačku dolinu Rajne. Ondje su kombinirali jezike koje su donijeli sa sobom, zajedno s germanskim jezikom svojih novih susjeda, stvarajući najraniji oblik jidiša. S obzirom na to da su nastavili s migracijom prema istoku, što zbog križarskih ratova, a što zbog kuge, jidiš se je proširio srednjom i istočnom Europom te u sebe integrirao i sve više elemenata slavenskih jezika.

Prve knjige pisane na jidišu pojavile su se 1540-ih, da bi krajem 19. stoljeća procvjetala moderna književnost na tom jeziku. Tu i opet spominjemo Sholema Yakova Abramovicha kojeg se smatra „djedom“ ovog književnog pokreta, zatim „oca“ Isaaca Leib Peretza koji je bio poljski pisac, pjesnik, esejist i dramaturg, dok humorista rodom iz Ukrajine, Sholema Aleichema, nazivaju „unukom“ književnosti na jidišu.

U burnom 20. stoljeću koje je počelo neuspjelim pokušajem da se jidiš proglasi „nacionalnim jezikom židovskog naroda“, možda najveći doseg bilo je osnivanje YIVO znanstvenog instituta sa sjedištem u New Yorku (1925.) koji je postao vrhunska institucija za stipendije za jidiš. No sudbina ovom jeziku nije bila naklonjena, kao ni Židovima. Početak kraha je bio u Sovjetskom Savezu gdje su komunisti najprije podupirali jidiš (dokle god nije bilo vjerskog sadržaja), potom su počele cenzure djela na jidišu i zatvaranje većine institucija na jidišu (škola, kazališta i slično), da bi 1937. godine mnogi pisci i vođe bili uhićeni i pogubljeni. Sve je kulminiralo 1952. godine u takozvanoj Noći ubijenih pjesnika kad je brutalno pogubljeno u zatvoru u Moskvi 13 pisaca i kulturnih djelatnika.

Ni u Izraelu jidiš nije zaživio. U razdoblju prije osnutka države bio je marginaliziran, a u nekim slučajevima i zabranjen. Hebrejski je bio nacionalni jezik Židova u njihovoj zemlji i smatran je jedinim legitimnim. Naravno, i holokaust je učinio svoje, progutavši većinu od otprilike ukupno 13 milijuna govornika jidiša koliko ih je bilo uoči Drugog svjetskog rata.

Pa ipak, 1970-ih jidiš se je počeo vraćati u život i ozbiljno znanstveno proučavati, knjige su se ponovno počele pisati te je književnosti na jidišu vraćena stara slava. Kulturnom preporodu jidiša posebice je doprinijela glazba, specifično klezmer.

Ladino - korak do izumiranja

Uz aramejski, hebrejski i jidiš, svakako treba spomenuti i ladino. Poznat i kao židovsko-španjolski, jezik Židova španjolskog podrijetla star je gotovo tisuću godina. Razvio se iz starog kastiljanskog španjolskog, s dodatkom hebrejskih, arapskih, turskih i drugih elemenata, što odražava mješovitu povijest i migracije sefardskih zajednica.

Nakon protjerivanja Židova iz Španjolske 1492. godine, a nekoliko godina kasnije i iz Portugala, ladino se proširio širom Osmanskog Carstva i drugim dijelovima svijeta. Dok su sefardske zajednice u kontaktu sa Španjolskom zadržale oblik bliži španjolskom, druge, a posebno one u Turskoj i Grčkoj, razvile su svoje specifične varijante jezika, uključujući riječi iz lokalnih jezika​​.

Naime, prije Holokausta je najviše govornika ladina živjelo u Solunu (Thessaloniki) u Grčkoj. Ovaj grad bio je jedno od najvećih središta sefardskog života u Europi, gdje je ladino bio dominantan jezik među židovskim stanovništvom. Prije Drugog svjetskog rata, u Solunu je živjelo više od 50.000 govornika ladina, od ukupno 300.000 stanovnika grada. Ladino je bio glavni jezik trgovine, vlade i svakodnevnog života u toj zajednici​.

Osim Soluna, velike sefardske zajednice koje su govorile ladino nalazile su se i u Istanbulu, Sarajevu, Sofiji i Izmiru​. Ove zajednice su zadržale ladino kroz stoljeća, sve dok ih Holokaust nije gotovo potpuno uništio. Primjerice, prije II. Svjetskog rata u Sarajevu je živjelo oko 12 000 sefardskih Židova, dok danas općenito ima manje od 600 Židova u cijeloj Bosni i Hercegovini. Godine 2022. preminuo je jedan od posljednjih govornika ladina u Sarajevu, gosp. Moris Albahari.

Iako je Ladino danas općenito jezik na rubu izumiranja, s procijenjenih 200.000 ljudi koji ga još uvijek govore ili razumiju, postoji obnovljeni interes za njegovo očuvanje kroz obrazovne programe, kulturne inicijative i digitalne platforme​.