Zašto Židovi na grobove stavljaju kamenčiće?

Svi sveti su poseban blagdan u kršćanskom kalendaru, vrijeme sjećanja na drage pokojnike i dan u kojem se obilaze grobovi voljenih. U judaizmu ne postoji datum koji bi bio pandan ovom blagdanu, odnosno koji bi uključivao masovne posjete grobljima. Židovi grobove najčešće posjećuju na godišnjicu smrti voljene osobe (jahrtcajt), po završetku prvih 30 dana u razdoblju žalovanja, a groblja se obilaze u većem broju i uoči blagdana Roš Hašane te Jom Kipura. U Izraelu pak postoje i posebni nacionalni dani sjećanja od kojih su najpoznatiji Jom HaŠoa, odnosno dan sjećanja na Holokaust i junaštvo, posvećen žrtvama Holokausta te Jom HaZikaron, dan sjećanja na poginule izraelske vojnike, pripadnike sigurnosnih snaga te žrtve terorizma.

Bilo kako bilo, prigodom svake posjete grobu mnogi će ostaviti kamenčić umjesto cvijeća. Pritom nije važno koje je veličine i oblika, niti jeste li ga donijeli s neke posebne lokacije… Zapravo nema nikakvih određenih pravila niti je riječ o vjerskoj zapovijedi. Ostavljanje kamenčića je stari običaj za kojeg nije sigurno niti kada se je točno i zašto razvio. Osobito je raširen među Aškenazima i prema nekim izvorima seže barem u srednji vijek, a moguće i ranije.

Ovom prigodom donosimo nekoliko mogućih objašnjenja.

Simbol sjećanja. Najjednostavnije i uobičajeno tumačenje jest da kamenčići ukazuju na to da pokojnik nije zaboravljen.

Simbol trajnosti. Cvijet vene, suši se i nestaje, dok kamen ostaje. Zato kamen može predstavljati trajnost sjećanja na pokojnika i njegovo nasljeđe. U židovskoj tradiciji cvijeće se općenito nije udomaćilo kao običaj na grobovima, među ostalim i zbog shvaćanja da je cvijet lijep, ali prolazan.

Lingvističko objašnjenje. Postoji i vrlo lijepa jezična poveznica. Hebrejska riječ tcror (צרור) može značiti „kamenčić”, odnosno „oblutak”, ali i „svežanj”, „snop” ili „veza”. Ista se riječ nalazi u izrazu tcror haHajim, „svežanj života”, poznatom iz tradicionalne židovske molitve za pokojnika El Maleh Rahamim. Na židovskim se nadgrobnim spomenicima često nalazi kratica ת.נ.צ.ב.ה. (T.N.Tc.B.H.), početna slova izraza Tehe nišmato/nišmatah tcrurah betcror haHajim – „Neka njegova/njezina duša bude vezana u svežnju života”. Kamenčić tako dobiva dodatno simboličko značenje: sjećanje na pokojnika povezuje se s trajnom vezom života i duše.

Upozorenje svećenicima. Postoji i vrlo praktično, povijesno objašnjenje. U biblijsko i talmudsko doba su kohanim, pripadnici svećeničke loze, morali izbjegavati dodir s mrtvima i boravak u neposrednoj blizini grobova zbog ritualne nečistoće (to se i danas prakticira u ortodoksnom judaizmu). Prema jednom tumačenju, grobovi su se označavali hrpama kamenja kako bi prolaznici, osobito kohanim, mogli na vrijeme uočiti grob i držati se podalje.

Druga tumačenja povezuju kamenje s drevnim predodžbama o duši. Prema nekim tradicijama, duša nakon smrti još neko vrijeme ostaje povezana s grobom. Ne ulazeći u detalje ove prakse, kamenčić u tom kontekstu može služiti kao poziv „iskri“ pokojnika da bude prisutna kad netko posjećuje grob i slično.

Kamen po kamen možda neće od groba napraviti palaču kao što se to kaže u popularnoj uzrečici, no s vremenom može nastati čitava mala zbirka kamenčića, svih oblika i veličina. A svaki od njih, čak i ako je malen, neugledan i grbav, nosi snažnu poruku ljubavi – nisi zaboravljen, živiš i dalje u sjećanju.