Tri tjedna i Tiša B’Av: razdoblje žalovanja nad uništenjem Svetih Hramova
Razdoblje od tri tjedna, od 17. tamuza do 9. ava po židovskom kalendaru, vrijeme je tugovanja, molitve i duhovne introspekcije. Ovi dani podsjećaju na uništenje oba Hrama u Jeruzalemu, kao i na brojne tragedije u židovskoj povijesti, ali ujedno bude nadu te vjeru u obnovu
Svake se godine, otprilike u ovo doba, obilježava razdoblje žalovanja poznato kao „Tri tjedna“. Počinje 17. dana židovskog mjeseca tamuza (ove godine to je u nedjelju, 13. srpnja) te završava 9. ava, na dan poznat kao Tiša b'Av, najtužniji dan u židovskoj povijesti. Naime, osim što su na isti datum, 9. ava, srušena oba Hrama u Jeruzalemu (s razmakom od otprilike šest stoljeća), na isti se je datum dogodilo više tragičnih događaja u židovskoj povijesti.
Pa ipak, osim što se tuguje, Tri tjedna služe kao vrijeme introspekcije u kojem se ne razmišlja samo o uništenju i tragedijama, već o tome što učiniti kako bismo potaknuli obnovu.
Na hebrejskom je razdoblje Tri tjedna poznato kao „Bein hamecarim“, što doslovno znači „među tjesnacima“ ili „među granicama“. Ovaj naziv potječe iz stiha iz Knjige Tužaljki ili Eihe koja se čita na Tiša b'Av, a koji govori o tome da je Juda izgnan zbog nevolje te da je u progonstvu. Boravio je među narodima, no nije pronašao mir, a svi su ga njegovi progonitelji sustigli „unutar granica“ ili „u tjesnacima“ (već ovisno o kojem je prijevodu riječ).
Tužne obljetnice
Na prvi dan razdoblja od tri tjedna tugovanja, 17. tamuza, dogodilo se je, prema Mišni, mnogo tragedija i nedaća. Tradicionalno se vjeruje da je upravo toga datuma Mojsije u bijesu razbio prvobitne ploče s Deset zapovijedi nakon što je zatekao Izraelce kako štuju Zlatno tele. Također, tijekom razdoblja Prvog hrama bilo je prekinuto svakodnevno prinošenje žrtava u Hramu zbog opsade Babilonaca. Potom se uz 17. tamuz veže i probijanje jeruzalemskih zidina, što je dovelo do uništenja Drugog Hrama tri tjedna kasnije. Spominje se i spaljivanje svitka Tore. Naime, rimski časnik (iako postoje rasprave o tome tko je on doista bio) po imenu Apostom spalio je svitak Tore, a u Hram je postavljen idol.
Stoga Tri tjedna počinju postom koji se još naziva Šiva asar b'Tamuz. Zdrave vjerski punoljetne osobe (dječaci od navršene 13. godine i djevojčice od navršene 12. godine) suzdržavaju se od jela ili pića od zore do sumraka. Tijekom jutarnjih molitvi recitiraju se takozvane selihot (pokajničke molitve), a također se recitira Avinu Malkeinu („Naš Otac, naš Kralj“), molitva kojom se traži oprost i navodi niz prošnji našem Ocu. Posebna čitanja, molitve i blagoslovi uvrštavaju se i u molitvene službe u sinagogi tijekom dana.
Kako obilježavamo Tri tjedna?
Tijekom cijelog razdoblja Tri tjedna na svojevrstan način smanjujemo razinu našeg veselja, odnosno vrijede određena pravila tugovanja kojih se u većoj ili manjoj mjeri pridržavaju čak i oni koji nisu religiozni.
Ne održavaju se zabave niti proslave, pa tako ni vjenčanja, ne sviraju se instrumenti niti se sluša glazba. U tradicionalnim zajednicama se često ne odlazi niti na šišanje ili brijanje, ne nosi se nova odjeća, ne putuje se… Ukratko, izbjegava se sve što inače donosi radost i užitak. Tugovanju su prilagođene i molitvene službe.
Tiša b'Av
Kulminacija Tri tjedna događa se 9. ava, odnosno Tiša b'Av. Na taj su datum uništena oba Sveta Hrama – Prvi Hram uništili su Babilonci 586 g. pr. n. e., a Drugi Hram razorili su Rimljani 70. g. n. e.. Na taj je datum ugušen i Bar Khobin ustanak protiv Rimljana (135 g. n. e.), potom se uz njega vezuje protjerivanje Židova iz Španjolske 1492. g., pa i početak I. Svjetskog rata.
Slično Jom Kipuru, ovog dana vrijede stoga pravila. Post u trajanju od 24 sata, koji podrazumijeva suzdržavanje i od jela i od pića, počinje sa zalaskom sunca 8. ava te završava sa sumrakom 9. ava. Odgodit će se za jedan dan samo ako se dogodi da 9. av pada na Šabat.
Toga dana Židovi ne nose kožnu obuću, niti svečanu, lijepu odjeću, ne peru se, niti kupaju, ne nanose na tijelo kreme, losione i slične masti za njegu, ne stupaju u intimne odnose, ne sjede na stolici normalne visine, u Tori čitaju samo „tužne“ dijelove koji se odnose na uništenje Hramova i druge tužne događaje, ne šalju se pokloni, pa čak se ni ne pozdravlja (iako je dozvoljeno odgovoriti na pozdrav), ne odlaze na putovanja, izlete i druge ugodne aktivnosti.
Nada u obnovu
Pa ipak, iako Tri tjedna i Tiša b'Av podsjećaju na tragedije, ovi dani služe da se zamislimo nad tom povijesnom vremenskom crtom; kako smo bili udarani sa svih strana, no kako smo se i dizali, oporavljali, jačali, pa ponovno razvijali? Niti jedno uništenje nije bilo konačno, a čim smo tu, na nama je zadatak, obaveza da sudjelujemo u obnovi. Prirodno je tugovati, prirodno je pitati se zašto su se te i brojne druge tragedije dogodile baš nama? Ali i što iz toga možemo naučiti te kako krenuti dalje.
Mnogi Židovi očekuju dolazak Mošijaha (Mesije), nadaju se da ćemo se jednog dana okupiti u Jeruzalemu i vidjeti obnovljen Sveti Hram. No do tada moramo raditi na obnovi Hrama u nama, svog srca, pa se kaže se da svako dobro djelo koje učinimo, svaka micva, dodaje po jednu ciglu Svetom Hramu.