Bar i bat micva: sinovi i kćeri zapovijedi

U judaizmu se prijelaz iz djetinjstva u vjersku punoljetnost ne određuje proslavom, svečanom ceremonijom ili određenim ritualom. Prema židovskom zakonu, dječak s navršenih 13 godina, a djevojčica s navršenih 12 godina, postaju odgovorni za izvršavanje židovskih zapovijedi poznatih kao micvot. Taj se trenutak naziva bar micva za dječaka i bat micva za djevojčicu.

Izrazi bar micva i bat micva doslovno znače „sin zapovijedi” i „kći zapovijedi”. Međutim, njihovo je značenje puno šire od samog naziva; riječ je o osobi koja je sad obvezna izvršavati micvot i koja preuzima odgovornost za vlastito postupanje, dok su prije toga za njezine postupke u tom smislu odgovarali roditelji.

Budući da živimo u pretežno kršćanskom okruženju, potrebno je osvrnuti se kratko na uspoređivanje bar i bat micve s krizmom. Iako u oba slučaja govorimo o važnim prijelazima u vjerskom životu mladih ljudi i preuzimanju veće vjerske odgovornosti, ipak je riječ o različitim vjerskim tradicijama i obredima, pa ih stoga ne treba poistovjećivati.

Slaviti se može, ali i ne mora

Jedna od najčešćih zabluda jest da dječak ili djevojčica moraju imati bar ili bat micva ceremoniju kako bi postali bar odnosno bat micva. Ipak, je li osoba bar ili bat micva se ne određuje slavljem ili obredom, već datumom rođendana na židovskom kalendaru.

Dječak, naime, automatski postaje bar micva kada navrši 13 godina, dok je kod djevojčica taj prag malo niži te postaju bat micva s navršenih 12 godina. Dakle, nije potrebna nikakva ceremonija koja bi im dodijelila taj status, čak ni uobičajena proslava rođendana. Upravo zato je važno razlikovati dva pojma: postati bar/bat micva i proslaviti bar/bat micvu. Prvo se događa samim dostizanjem određene dobi, dok je drugo način da se taj važan životni trenutak javno i svečano obilježi.

Što se mijenja?

Prije bar ili bat micva dobi djeca se podučavaju židovskim zapovijedima i potiču da ih što više poštuju, kako bi se pripremila za obveze koje će preuzeti kao vjerski odrasli članovi židovske zajednice. No, nakon dostizanja dobi od 13, odnosno 12 godina, micvot više nisu samo dio odgoja i učenja, već osoba preuzima za njih vjersku odgovornost.

Bar, odnosno bat micva tako donosi i određena prava i odgovornosti povezane s vjerskim životom, uključujući mogućnost preuzimanja različitih uloga u molitvenom životu i životu židovske zajednice.

Kod dječaka je posebno povezana micva stavljanja tfilina. Iako se dječake i prije bar micva dobi podučava izvršavanju micvot, stavljanje tfilina je često iznimka: dječak tu lekciju svladava približavajući se dobi od 13 godina, zbog čega je upravo tfilin tradicionalno snažno povezan s njegovim prelaskom u vjersku punoljetnost.

A što je onda bar i bat micva ceremonija?

Ponovimo, ceremonija nije ono što osobu čini bar ili bat micva. Njome se samo simbolično obilježava prijelaz u vjersku punoljetnost koji je već nastupio.

Danas je u mnogim zajednicama uobičajeno da dječak ili djevojčica taj trenutak obilježe u sinagogi ili na drugom okupljanju s obitelji i prijateljima. Kod dječaka koji će bar micvu proslaviti u sinagogi ceremonija često uključuje poziv na čitanje iz Tore (alija) tijekom molitvene službe, a može uključivati i čitanje dijela Tore ili haftare, vođenje dijela molitve, govor ili neki drugi način pokazivanja novostečenog mjesta u vjerskoj zajednici.

Kod djevojčica se način obilježavanja vjerske punoljetnosti razlikuje među zajednicama. Taj trenutak se može obilježiti različitim projektima (edukativnim ili društveno korisnima poput prikupljanja sredstava za neku dobrotvornu svrhu), okupljanjima ili tematskim proslavama. Stranica My Jewish Learning navodi da se praksa bat micva povijesno razvijala kasnije te da se njezini oblici razlikuju među različitim židovskim zajednicama.

Odakle potječe običaj proslave?

Obaveza izvršavanja micvot u toj dobi od 13, odnosno 12 godina, puno je starija od današnjih ceremonija i proslava bar ili bat micve.

Izvori tako spominju rabinske tekstove iz petog stoljeća koji bilježe blagoslov kojim otac zahvaljuje Bogu što više nije odgovoran za postupke svojega sina, koji sada sam odgovara za njih. U kasnijim stoljećima razvijali su se običaji poput pozivanja dječaka na čitanje Tore, a do 17. stoljeća bar micva dječaci u nekim su zajednicama čitali Toru, pjevali haftaru, vodili dijelove službe i držali poduke ili govore.

Bat micva kao javno obilježavanje pojavila se znatno kasnije. U izvorima će se naići na spominjanje bat micve Judith Kaplan 1922. godine kao važnog povijesnog trenutka u razvoju te prakse u Sjedinjenim Državama. Tijekom druge polovice 20. stoljeća bat micva postala je široko prihvaćena u liberalnim židovskim zajednicama, dok se u tradicionalnijim zajednicama razvijala sporije.

Novi početak i preuzimanje odgovornosti

Bar ili bat micva stoga nije „diploma” kojom dijete završava određeni stupanj židovskog obrazovanja. Naprotiv, taj trenutak je tek početak nove faze u njegovom životu. Zato priprema za bar micvu ne bi trebala biti samo uvježbavanje čitanja Tore na hebrejskom, „tehničkih“ detalja oko stavljanja tfilina ili pripremanje govora. Naglasak bi trebao biti na učenju o micvot, njihovom značenju i razumijevanju toga što znači preuzeti odgovornost za vlastiti židovski život. Isto vrijedi i za djevojčice.