Kad se spominju Židovi, mnogima će pasti na pamet karakteristično obučeni muškarci. Moraju li tako izgledati svi Židovi?

Kad se spominju Židovi, mnogima će pasti na pamet karakteristično obučeni muškarci. Moraju li tako izgledati svi Židovi?

8 mitova i neistina o Židovima: od bezopasnih do itekako opasnih

Gotovo je nevjerojatno koliko se mitova, neistina, dezinformacija i sličnih pojava vrti oko Židova. Možda se takve priče naprosto i nisu mogle izbjeći budući da doslovno postojimo tisućama godina. Ovdje je opisano tek nekoliko njih, a postoje i mnoge druge, puno ružnije. I nisu imale sretan završetak.

Kad čovjeku nedostaje znanja, lako će prihvatiti lažne tvrdnje kao istinu, posebice ako dobro, a možda čak i logično zvuče. Na primjer, lako je povjerovati kad vam netko kaže da je rabin svećenik. U toj neistini nema ničeg zlonamjernog, pa ipak – naprosto nije točno. Ali to da su, na primjer, Židovi škrti (još nije izumrla uvreda „škrt si kao Židov“), takvi, a i puno gori mitovi, kroz povijest su se pokazali smrtonosnima.

Mit 1: Rabin je židovski svećenik

Rabin nije svećenik, sigurno ne u smislu svećenstva kakvo postoji, primjerice, u kršćanstvu. Kada je riječ o vođenju vjerskih obreda, bilo u sinagogi ili negdje drugdje, njegova ovlaštenja nisu ništa veća od bilo kojeg drugog odraslog Židova. Stoga nije nimalo neobično vidjeti da molitve u malim zajednicama bez rabina vodi netko prema dogovoru. Rabin znači „učitelj“, on je osoba koja je dovoljno upućena u Halaha (Židovski zakon) da može pružati savjete, rješavati sporove u zajednici i slično.

S vjerske je strane puno važnije da na molitvenim službama bude prisutan minjan, kvorum od 10 odraslih muškaraca (vjerski odraslih, dakle starijih od 13 godina). Ako minjana nema, određeni se dijelovi obreda moraju izostaviti.

U kontekstu Judaizma, svećenik (kohen) je Aaronov potomak, zadužen za obavljanje raznih obreda u Hramu (a podsjećamo, sveti je Hram davno uništen) u vezi s vjerskim ritualima i žrtvama. Iako kohen može biti rabin, rabin ne mora biti kohen.

Mit 2: Pravi Židovi imaju bradu, "zulufe", šešire…

Kad se spominju Židovi, mnogima će pasti na pamet skupine bradatih muškaraca s nekakvim „okruglim kapicama“ na glavi (ili šeširima ili čudnim šubarama poput golemog gnijezda), u kraćim ili duljim crnim kaputima, kojima nekakve „špagice“ vise sa svake strane, često ošišanih na kratko, ali s dugačkim kovrčavim zulufima pokraj ušiju… Možda su to rabini? Ili baš tako izgledaju Židovi? Da, istina je, odjeća koju nose uglavnom razne ortodoksne skupine Židova (pa i Židovki), vrlo je vizualno upečatljiva, razlikuje se ovisno o kulturi i o njoj ćemo sigurno još pisati. I „zulufi“, odnosno pajot (pajes) imaju svoju priču vezanu uz riječi zapisane u Bibliji i Tori te se također viđaju uglavnom u nekim ortodoksnim i ultra-ortodoksnim zajednicama. Slično je i s bradom.  

Ali ti Židovi nisu ništa više „ispravniji“ ili „vrjedniji“ (ili što god) od onih koji možda prolaze pokraj vas svakodnevno, uredno izbrijani, a da ni ne znate da su Židovi. Jedini dodatak kojeg ćete uočiti gotovo kod svih Židova (muškaraca) i to u sinagogama jest kipa ili jarmulka („okrugla kapica“). Ako i nisu ponijeli svoju kipu, u svakoj sinagogi postoje hrpice tih naslaganih kapica, pa će je posuditi i vratiti na odlasku.  

Mit 3: Židovi imaju velik nos

Danas još uvijek mnogi ljudi misle (čak i ako nisu zlonamjerni) da je u genetici Židova zapisan veliki ili barem veći nos. Ali eto – nije. Točnije, nema više nosatih Židova u odnosu na ostatak populacije; ima nas s malim, prćastim, krumpirastim i svakakvim nosovima što ovisi o brojnim čimbenicima, ali sigurno ne o tome jesmo li Židovi ili nismo. Inače bi onima koji konvertiraju na judaizam vjerojatno počeo rasti nos odmah po završetku gijura. Naravno, sasvim sigurno ima i onih s velikim primjercima, ali takvi nosovi nisu „rezervirani“ za Židove.

Ima nešto u ljudima da doživljavaju velik nos kao simbol nečeg lošeg – velike su nosove imale vještice, a i Pinokiju je nos rastao kad bi lagao. Tu pojavu vjerojatno mogu bolje objasniti psiholozi.

Ilustracije Židova s velikim nosovima počele su se pojavljivati negdje u Srednjem vijeku; nema točnih podataka od kuda je krenula ta priča o „židovskom nosu“, no takvih prikaza nije bilo prije 12. stoljeća. Veliki „židovski nos“ proslavila je nacistička antisemitska propaganda 1930-ih koja je plasirala karikature koje su u ovom suvremenom vremenu pretočene u meme „Veselog trgovca“.

Pa ipak, postoji jedna posebna, duhovna dimenzija vezana uz nos, možda će vas ovaj video iznenaditi.

Mit 4: Svi Židovi su Izraelci (i svi Izraelci su Židovi)

Kada kažemo da nisu svi Židovi Izraelci, pa čak ni cionisti, to nije licemjerje ili „pranje ruku“ zbog trenutnog rata u Gazi, već činjenica. 

Biti Izraelac, odnosno Izraelka, u današnje se vrijeme odnosi na državljane Izraela. Imati Izraelsko državljanstvo sigurno nije ono što će nekoga definirati kao Židova jer se židovstvo određuje prema Halaha (židovskom zakonu), a ne prema zakonu države Izrael. Isto tako, u strukturi stanovništva Izraela nisu samo Židovi – od približno 9,8 milijuna stanovnika, koliko ih je živjelo u Izraelu 2023. godine, Izraelski centralni zavod za statistiku procijenio je da je 73,2% Židova, 21,1% Arapa i 5,7% ostalih.  

No imate pravo ako se pozivate na Toru – ondje su se koristila tri naziva za izabrani narod. Prvi je bio Hebreji, a prvi Hebrej (na hebrejskom „Ivri“) je bio Abraham. Nakon što se je Jakov (Abrahamov unuk, odnosno Izakov sin) uspješno borio s anđelom u snu, Bog ga je prozvao Izrael, što znači „boriti se s Bogom“, a po njemu se je cijeli narod zvao Izraelcima ili Izraelski narod ili djeca Izraelova. I na kraju, riječ Židov (na hebrejskom „Jehudi“, što doslovno znači „od Jude“) izvedena je iz imena Juda, jednog od 12 Jakovljevih sinova od kojih je nastalo 12 izraelskih plemena, pa tako i pleme Juda.

Mit 5: Svi Židovi su bogati

Mnogi od nas na račun ovog mita zbijaju šale (jer možda nismo Židovi kad se nikako ne uspijevamo obogatiti?), ali zapravo taj mit nije nimalo smiješan. Naprotiv, on je doista bio (i ostao) smrtonosan te je jedan od osnovnih mitova na kojima leži antisemitizam - priča o židovskoj pohlepi, proždrljivosti za novcem zbog koje će učiniti sve da prevare, ukradu, zavladaju svijetom…

Ovaj mit potječe iz Srednjeg vijeka, kada je kršćanima Crkva zabranila posuđivanje novca uz kamatu. Budući da nisu baš bili voljni tek tako na to pristati, mnogi su kršćani tražili potporu od židovskih građana koji su posuđivali novac uz kamatu. A kako Židovima nije bilo dopušteno obavljati mnoga zanimanja ili čak posjedovati zemlju koju bi mogli obrađivati, mnogi su postali trgovci, lihvari i poreznici. To je zauzvrat dovelo do mnogih štetnih stereotipa o Židovima kao ljudima koji su orijentirani na novac, izrabljivačima, bogatima i koji kontroliraju svjetske financije (ma cijeli svijet!).

Na ovoj stranici sigurno ćemo pisati o Gemilum Hasadim što doslovno znači „darivanje dobrote“. Trenutno nećemo ulaziti u objašnjenje micvot (zapovijedi – nema ih samo 10, već 613), pa recimo da je Gemilum Hasadim jedan od centralnih moralnih principa na kojima se temelji Judaizam. Iz njega proizlazi da je davanje i činjenje dobrih djela više obaveza nego izbor. Rečeno je da je sve bogatstvo, sva imovina koju Židov posjeduje samo posudba od Boga kako bi Židov mogao pomagati potrebitima. Vjerojatno niste čuli niti za cedaka? Kutijice, odnosno kasice koje biste mogli vidjeti u domovima religioznih Židova, ne služe tome da se djecu uči štednji, već da ih se vježba kako bi razvili „refleks“ davanja. Trebali bi čim češće ubacivati novčiće jer se tako stvara navika davanja. Ti prikupljeni novčići nisu za njih, već se kasnije daju onome kome je potrebno.

Mit 6: Židovi su škrti

Ovaj mit zapravo proizlazi iz mita da su svi Židovi bogati i pohlepni – na te se „komplimente“, po prirodi stvari, nadovezuje i škrtost. „Škrt si kao Židov“ ili, što se kod nas može čuti, „Baš si židovčina“… Tako se obilježava one koji nisu voljni nešto dati.

Škrtost također pada u vodu s istim, gore navedenim objašnjenjem. I budimo iskreni – ima li pohlepnih Židova? Naravno da ima. Ima li škrtih Židova? Ima i njih. Takvih svugdje ima, no nije pravedno, normalno, a niti pošteno zbog takvih stigmatizirati cijeli neki narod ili religiju.

Mit 7: Žene su u Judaizmu manje vrijedne od muškaraca

Ponašaju li se neki muškarci (Židovi) prema ženama s manjkom poštovanja, tretirajući ih kao manje vrijedne, a kamoli gore od toga, nema nikakve veze s Judaizmom iako nikako ne osporavamo da takvih, nažalost, sigurno ima, kao i bilo gdje drugdje. Naprotiv, kao što je to kratko i sažeto objašnjeno ovdje, prema Tori, žena ima sve obaveze muškarca, a muškarac sve obaveze žene. Tora, naime, ne poznaje muškarca i ženu kao odvojena bića, oni su jedinstvena cjelina, bili toga svjesni ili ne.  

I ne samo to - prema tradicionalnom judaizmu, žene su obdarene većim stupnjem „binah“ (intuicija, razumijevanje, inteligencija) od muškaraca. Također je rečeno da žene nisu sudjelovale u idolopoklonstvu u vezi sa zlatnim teletom. Neki tradicionalni izvori sugeriraju da su žene bliže Božjem idealu od muškaraca. Je li to dovoljno za razbijanje ovog mita?

„Žena je stvorena iz rebra muževog, ne iz njegovog stopala da se po njoj gazi, ne iz njegove glave da se njome vlada, već iz njegovog boka da mu bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, pored srca da bude voljena.“ (Talmud)

Mit 8: Židovi namjerno šire bolesti

Dakle, kao što već svi "znaju", razvili smo virus SARS-CoV-2, proširili COVID svijetom te zaradili na testovima i cjepivu, tako otprilike tvrde teoretičari popularne zavjere. A sličnih je priča bilo kroz povijest puno više, nažalost. 

Tijekom pandemije odvijala se je vrlo uspješna online kampanja #COVID48

Tijekom pandemije odvijala se je vrlo uspješna online kampanja #COVID48

Prvi veći primjer okrivljavanja Židova za širenje bolesti u Europi datira iz 14. stoljeća u južnoj Francuskoj, gdje su Židovi optuženi za širenje gube kako bi ubijali kršćane. U neredima koji su uslijedili, ubijeni su i Židovi i gubavci, piše World Jewish Congress o ovoj temi. Ta je tvrdnja dovela do pogroma, ubojstava Židova, pa čak i protjerivanja čitavih židovskih zajednica u Strasbourgu (veljača 1349.) i Španjolskoj (1492.). Kako se je bolest širila ubivši 25 milijuna Europljana, Židovi su optuženi za širenje virusa preko uobičajenih bunara za piće. Kao odgovor na to su ubijene tisuće Židova.

Kasnije, nakon uspona nacizma, njemačka propaganda opisala je tifus koji prenose uši, kao „bolest karakterističnu za parazitske ljude - Židove” i okrivila ih za njegovo širenje. Nacisti su to koristili kako bi opravdali izolaciju „prljavih“ Židova u getima, što je zapravo samo povećalo širenje bolesti. To je bio jedan od glavnih motiva notornog filma Der ewige Jude (Vječni Židov), u kojem su Židovi prikazani kao štakori koji prenose bolesti.

Među dobitnicima Nobelove nagrade za medicinu, 26% je Židova. Od ukupnog broja liječnika u SAD-u, više od 14% je Židova. Naravno, Židovi ne liječe samo Židove. Velika je micva biti liječnik.