Judaizam: vjera bez dogme

U što Židovi vjeruju? Odgovor na to pitanje može biti zbunjujuć, posebice našoj „mlađoj braći“ koja vrlo rano uče apostolsko vjerovanje te Nicejsko-Carigradsko vjerovanje, odnosno temeljne kršćanske dogme. Vjerovanje se ponavlja i tijekom svakog bogoslužja kao snažan podsjetnik na stupove vjere. Općenito, kada govorimo o religijama, često pretpostavljamo da svaka od njih ima jasno određen skup vjerovanja koja njezini pripadnici moraju prihvatiti.

U judaizmu je situacija nešto složenija; judaizam, naime, nema dogmu u klasičnom smislu te riječi.

Što je dogma

Za početak treba razjasniti što je uopće dogma. Riječ je o formalno i autoritativno utvrđenom vjerskom učenju koje se smatra obveznim za pripadnike određene religijske zajednice. Drugim riječima, riječ je o učenju koje nije samo predmet osobnog mišljenja ili teološke rasprave, nego o vjerovanju koje se jednostavno mora prihvatiti kao istinito.

U nekim kršćanskim tradicijama postoje jasno definirane dogme. Primjerice, u Katoličkoj Crkvi među dogmama su vjerovanje u Trojstvo (Oca, Sina i Duha Svetoga) te božanstvo Isusa Krista, njegovo uskrsnuće i druga temeljna učenja koja je Crkva službeno definirala. Katolik može imati različita osobna teološka razmišljanja, ali ne može odbaciti temeljnu dogmu i istodobno tvrditi da prihvaća katolički nauk. U judaizmu ne postoji takav jedinstveni sustav službeno proglašenih dogmi koje bi svaki Židov morao prihvatiti. Naprotiv, postoji izrazito širok prostor za raspravu.

To se možda najbolje vidi upravo u Talmudu, jednoj od najvažnijih knjiga židovske tradicije. Talmud nije knjiga koja na svako pitanje daje jedan konačan odgovor. Velik dio Talmuda zapravo čine rasprave među rabinima, u kojima se iznose različita mišljenja, argumenti i tumačenja. Ponekad se rasprava zaključi prihvaćanjem jednog mišljenja, a ponekad se različita mišljenja jednostavno bilježe i ostaju dijelom tradicije.

Rambamovih 13 načela vjere

To, naravno, ne znači da judaizam nema vjerovanja. Židovska tradicija govori o Bogu, Njegovoj jedinosti, stvaranju svijeta, objavi Tore, prorocima, savezu između Boga i Izraela, dolasku Mesije, uskrsnuću mrtvih i brojnim drugim pitanjima. Međutim, kroz židovsku povijest postojalo je mnogo prostora za raspravu, različita tumačenja i različite stavove o tome kako razumjeti pojedina teološka pitanja.

Najpoznatiji pokušaj da se sažmu temeljna židovska vjerovanja učinio je Maimonid (Rambam) u 12. stoljeću. Njegovih Trinaest načela vjere smatra se jednim od najpoznatijih sažetaka židovskih temeljnih vjerovanja.

Rambam ih je smatrao temeljnim istinama židovske vjere i njezinim samim temeljima. Ona glase:

1. Vjerovanje u postojanje Stvoritelja, koji je savršen u svakom pogledu postojanja i Prvi uzrok svega što postoji.

2. Vjerovanje u apsolutnu i neusporedivu jedinost Boga.

3. Vjerovanje da Bog nije tjelesan i da na Njega ne utječu nikakvi fizički događaji, poput kretanja, mirovanja ili boravka na nekom mjestu.

4. Vjerovanje u vječnost Boga.

5. Obveza štovanja isključivo Boga, a ne bilo kakvih stranih ili lažnih bogova.

6. Vjerovanje da Bog komunicira s čovjekom putem proroštva.

7. Vjerovanje u primat proroštva Mošea (Mojsija), našeg učitelja.

8. Vjerovanje u božansko podrijetlo Tore.

9. Vjerovanje u nepromjenjivost Tore.

10. Vjerovanje u Božje sveznanje i providnost.

11. Vjerovanje u božansku nagradu i kaznu.

12. Vjerovanje u dolazak Mošijaha (Mesije) i mesijansko doba.

13. Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih.

Ta su načela postala iznimno važan dio židovske tradicije, a u mnogim zajednicama recitiraju se u nešto poetičnijem obliku, poznatom kao Ani Ma'amin („Ja vjerujem”), nakon jutarnje molitve u sinagogi.

Ipak, Rambamov popis nije jednostavno jednak „židovskoj dogmi” koju bi svaki Židov morao prihvatiti na isti način. O pojedinim načelima raspravljali su i drugi veliki židovski učenjaci, a različiti pravci judaizma imaju različite pristupe pojedinim teološkim pitanjima. Primjerice, ortodoksni judaizam tradicionalno vjeruje u dolazak Mesije, dok reformski judaizam naglasak stavlja na dolazak mesijanskog doba, odnosno svijeta mira i pravednosti.

Tu se vidi jedna od važnih posebnosti judaizma: naglasak nije samo na onome što čovjek vjeruje, nego primarno na onome što čini.

Više pitanja i rasprava nego odgovora

Judaizam snažno naglašava odnos čovjeka prema Bogu, ali i odnose među ljudima. Zato su u središtu židovskog života zapovijedi, odnosno micvot (a ukupno ih ima 613, no mnoge danas nije moguće ispunjavati jer nema Svetog Hrama u Jeruzalemu) te način na koji čovjek svojim djelima živi svoj odnos prema Bogu i drugim ljudima.

To nipošto ne znači da je vjera nevažna; židovska tradicija stoljećima raspravlja o Bogu, čovjeku, duši, svijetu, slobodnoj volji, životu nakon smrti i mnogim drugim pitanjima. No naprosto nije potrebno da svaki Židov na sva ta pitanja daje isti odgovor.

Možda je upravo zato jedna od najpoznatijih značajki židovske tradicije – rasprava. Za takvu vrstu neslaganja koristi se i izraz mahloket što znači rasprava ili razilaženje u mišljenju. Pritom nije riječ o nečemu negativnom. Dapače, legitimna rasprava smatra se važnim dijelom proučavanja Tore i zato u židovskim školama (ješivama) rijetko vlada tišina.

U Talmudu se susreću različita mišljenja rabina, često jedno uz drugo, a činjenica da postoji neslaganje ne znači nužno da jedna strana mora biti izbrisana iz tradicije. Židovska se tradicija razvijala upravo kroz pitanja, rasprave, tumačenja i ponovno propitivanje.

Važnost djelovanja

Stoga bi se razlika mogla pojednostavljeno prikazati ovako:

Dogma kaže: „Ovo je vjerovanje koje moraš prihvatiti.” Judaizam češće pita: „Kako razumiješ ovo pitanje i kako ćeš prema tome živjeti?”

Naravno, ni ova usporedba ne treba se shvatiti apsolutno. I kršćanstvo (koje ima dogme) poznaje različite teološke tradicije, škole i rasprave, baš kao što različiti pravci judaizma imaju različite stavove o mnogim pitanjima. No upravo je činjenica da judaizam nema jednu središnju instituciju koja bi za sve Židove definirala obvezan sustav dogmi jedna od važnih razlika u odnosu na religijske sustave u kojima je takav autoritativno definirani nauk razvijen.

U judaizmu nije sve pitanje vjerovanja. Budimo iskreni, nerijetko se među Židovima susreće i ateizam, iako bi i opet bilo podložno raspravi što uopće kod Židova ta riječ znači. Nije, naime, neobično sresti osobu koja će vam reći da ne vjeruje u Boga, no koja će svejedno jesti košer, nakon smrti bližnjeg tjednima recitirati Kadiš kao dio žalovanja jer tako tradicija nalaže i slično. Mnogo je toga pitanje djelovanja. I možda je zato židovska tradicija toliko često spremna živjeti s otvorenim pitanjima, čak i onda kada na njih nema jedinstvenih odgovora.